Postoji činjenica, simplistički glupa kao Julian Casablancas. Isti nije na vrijeme shvatio da ako nešto voliš, ne znači da to možeš i ponoviti. Ako voliš gledati porniće, ne znači da možeš biti novi Nacho Vidal.
Pola planete očekivalo je rekonvalscentne The Strokese i novi „Is This It“. Nakon što su se po izlasku albuma očekivanja udavila u ovom „ A-ha meets Toto“ albumu ta ista polovica vam kasnije objašnjava kako je mijenjanje zvuka određenog benda zapravo progres i rast umjetničkih aspiracija. Stvar je prilično jednostavna. Casablancas je htio napisati desetak dobrih stvari, bilo s falsettom, bilo s analognim klavijaturama i pritom se zapleo u vlastitoj konfuziji koja je usporediva samo s njegovim slučajem.
Za vrijeme „Anglesa“, dok je Casablancas tek započeo genocid nad Strokesima, ostatak benda, a vjerujem i on sam, šutke su promatrali kako se ispunjava niša koju su 2001. debitantskim albumom upravo oni rezervirali. Tada je valjalo pregristi usnu i razjebati rulju na novom albumom. „Comedown Machine“, Casablancasova je srčana mana, defekt zbog kojeg mora biti udaljen s terena. Ovim albumom, dotični je postao pisac koji ima samo jednu dobru knjigu, igrač koji briljira samo na nekim utakmicama. Casablancas je postao Sammir.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=GXcRdUTk0SI[/youtube]
Tragikomično, album počinje prilično dobro. „Tap Out“ je prva, a ubrzo shvatite i zadnja stvar u kojoj je Strokesima pošlo za rukom uspješno iskombinirati sintetički funk ritam 80-ih s falsettom ili koordinirati prijelaz ritam sekcije u fuš s glavnim riffom. Dapače, prva polovica albuma se, objektivno, medicinski, i da progutati, iako je „One Way Trigger“ tribute obrada A-ha-ove – „Take On Me“ i Manine latin rock uspješnice „En el muelle de sanblas“. Guglaj ako ne vjeruješ. Nadalje, „Welcome To Japan“ jest lijeni, bljutavi i sapuničasto predvidljivi Duran Duran.
„50/50“ kao pankerski ispad i nešto značajniji pokušaj plakanja nad prolivenim mlijekom, jedina je svjetla točka ploče. Odavde stvar ide u kašu i u prisjećanje na komercijalnu tehnologiju 80-ih. Odavde to postaje „hairspray“ era koju su si muzički i stilski nametnuli Strokesi, a koja je garantirana i potpisom njihove nostalgije na službenom websiteu, coveru albuma, a od „Anglesa“ i na njihovim spotovima. Ništa, apsolutno ništa nije kreirano iz nulte točke. Strokesi nisu iznimka i u smislu ponovnog reinventiranja Totoa u drugačijoj odjeći, Eurythmicsa, Duran Durana i ostalih sranja, Casablancas je odradio domaću zadaću. Međutim, uzgajanje glazbe u Petrijevoj zdjelici rezerviran je za tribute bendove i Guitar Hero avatare, ne i momčine koji su se do prije desetljeća zvali „spasiteljima rokenrola“.
Šteta je nepopravljiva, a i svijet bi bio bolje mjesto bez ove ploče. Imali su ugovor na 5 albuma s RCA-om i ovo je taj, nesretni, peti. Ovaj album bilo je nešto što se moralo odraditi, a tako vam, gospodo, zvuči glazba pod imperativom.
Ocjena: 2/10
(RCA Records / Menart, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
