Them Moose Rush ‘Dancing Maze’ – masakriranje riffovima

Usud provincije zna biti zajebana stvar, pri čemu ne mislim na Bjelovar, rodni grad razorne rock trojke Them Moose Rush, već općenito na Hrvatsku.

Them Moose Rush ‘Dancing Maze’

Da su Nikola Runjavec, Branimir Kuruc i Vedran Marinko Komlen kojim slučajem krenuli iz New Yorka, Austina, Los Angelesa, Londona ili neke druge angloameričke glazbene prijestolnice, uvjeren sam kako bi na svjetskoj sceni danas zauzimali mjesto upražnjeno gašenjem White Stripesa i višegodišnjom stagnacijom manijaka iz At The Drive-In/Mars Volte. Nažalost, u ‘zemlji seljaka na brdovitom Balkanu’ njihov moderni, višeslojni, suludo energični i neukrotivi rock’n’roll na koncerte najčešće privlači tek 100-200 ljudi, usprkos hvalospjevima oduševljenih kritičara i gotovo rezerviranim pozicijama na godišnjim listama najboljih albuma.

Prvo što ćete primijetiti na trećem im studijskom albumu “Dancing Maze” je nevjerojatna količina detalja kojima su napunili svoje pjesme i smjerovima kojima ih vode. Ta bi činjenica neupućene lako mogla asocirati na prog rock, no za razliku od perjanica tog, možda i najnapornijeg žanra u povijesti glazbe, skladbe Them Moose Rusha rijetko traju više od tri, tri i pol minute, pri čemu svaki instrumentalni break, solo na gitari ili pixiesovski tiho/glasno prijelaz ima svoj razlog i svrhu. Samim time, ovaj će materijal svakim idućim slušanjem otkrivati nešto novo, podići pjesmu na višu razinu ili je čak i popraviti nakon što vam sve što se krije u njoj sjedne na svoje mjesto.

Idealan primjer svakako je “Jeff’s Transcending” koja počinje nečim nalik mračnijim predstavnicima grungea poput Alice In Chains, poslije čega u završnici stječete dojam da su vremeplovom doputovali i iz studija ih potjerali Black Sabbath iz “Master Of Reality/Vol 4” faze. Riffovi Tonyja Iommija, provučeni kroz filter stoner rocka, i dalje su kamen temeljac svega što svira Nikola Runjavec (posebno u “Sonny’s Hidden Money”), u s tim da mu se u žice više nego ikada prije ‘uvukao’ i Jimmy Page.

Iznimke donekle pronalazimo u “Jerry’s Bacon Flavored Vegan Potion”, čiji početak malo vuče i na Red Hot Chili Peppers te “Nigel’s Food Fallin'” koja djeluje kao da neki indie rock sastav pokušava i dobrim dijelom uspjeva svirati grunge, a potom i stoner. “Chris’s Cake Crisis”, pak, najbliže je što su stigli math rocku, dok nam je “Yvonne’s Getting On” otkrila kako bi zvučali Led Zeppelin da su osnovani početkom 21. stoljeća u Detroitu.

Na momente im se dogodi da malo previše nalikuju svojim uzorima, ali i to će bez većih problema popraviti na stageu, gdje njihove pjesme i inače dobivaju dodatnu dimenziju, pretvarajući ih u, da citiram samoga sebe iz reporta s njihovog nastupa održanog u prosincu 2018. godine u Vintage Industrial Baru, ‘bučne simfonije kakvih se ne bi posramio niti bilo koji od post-rock velikana devedesetih’. Zbog svega navedenog, stvarno bih želio čuti i koncertni album Them Moose Rusha – e to bi tek bio masakr!

Ocjena: 9/10

(Dostava zvuka/Dirty Old Label, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X