Na današnji dan (20. svibnja) 1998. godine na Filmskom festivalu u Cannesu premijerno je prikazan jedan od najprovokativnijih i najhrabrijih filmova ikad snimljenih, kako zbog kontroverznog sadržaja, tako i zbog kršenja gotovo svih normi mainstream kinematografije.
Riječ je o filmu “Idioti” (1998) danskog redatelja Larsa von Triera (Rođen je kao Lars Trier, ali je pod utjecajem Nietzschea i Strindberga za vrijeme studija imenu dodao plemenito „von“, kako bi, njegovim riječima, istaknuo „aristokrata u sebi“, usprotivio se danskim običajima i ojačao predodžbu sebe kao autorskog genija). U Cannesu je nominiran za Zlatnu palmu, a 2010. godine britanski filmski časopis Empire proglasio ga je jednim od „sto najboljih filmova svjetske kinematografije“. Osim toga, uvršten je na popis „tisuću i jednog filma koji morate pogledati prije smrti“, u istoimenoj knjizi Stevena Jaya Schneidera. Film je snimljen u skladu s pravilima Dogme 95, ‘antiholivudskog’ filmskog pokreta kojeg su utemeljili von Trier i Thomas Vinterberg. U nastavku teksta je kratki pregled von Trierovog dosadašnjeg stvaralaštva i osvrt na film “Idioti”.
Von Trier je filmove počeo snimati već s 11 godina, kada je na poklon dobio Super-8 kameru. Majka mu je bila radikalna ljevičarka i feministkinja koja u odgoju nije dopuštala prakticiranje religije, ‘buržoaske užitke’ i otvoreno izražavanje emocija, što je ostavilo traga u njegovom filmskom stvaralaštvu, ponajviše u izboru tema. Najčešće se bavi temom seksualnosti, religije, nasilja, traume, a osim toga, zanimaju ga politička i etička dimenzija društvene stvarnosti. U medijima je često prikazivan kao ‘problematičan’ redatelj. Poznat je po skandaloznim izjavama (Jedan od najpoznatijih skandala dogodio se 2011. godine, kada je proglašen nepoželjnom osobom tj. persona non grata, na festivalu u Cannesu, a nekoliko se godina kasnije, na predstavljanju svog najnovijeg filma “Nimfomanka” u Berlinu, ponosno pojavio s istoimenim natpisom na majici) i po tome što ‘loše tretira’ glumce te ulazi s njima u sukobe (poznati sukob s Björk koja je u nekoliko intervjua izjavila kako je iznimno teško bilo raditi s njim na “Plesačici u tami”, a osim toga, jedan glumac mu je pobjegao sa seta “Manderlaya” nakon što je ‘u šali’ zahtijevao od njega da na setu ubije živog magarca. Rekao je da holivudske zvijezde najčešće odbijaju raditi s njim, iako se u zadnjih nekoliko godina situacija promijenila – “Dogville” i “Manderlay” napisao je za Nicole Kidman, a u “Melankoliji” je glumila Kirsten Dunst. Osim toga, Johnny Depp je za danske novine izjavio da je njegov veliki obožavatelj i da čeka da mu ponudi ulogu) .
U privatnom životu pati od anksioznosti, depresije i alkoholizma, a jedina stvar koje se ne boji, kako tvrdi, jest stvaranje filmova. Kao što redatelj i novinar, Laurent Tirard izjavljuje u “Filmskim lekcijama”, von Trier nije čovjek od kompromisa, pa baš kao i njegovi filmovi, ide iz krajnosti u krajnost. Filmom se počeo baviti „jer su mu na um padale slike nalik na opsesivne vizije, koje je morao materijalizirati kamerom“ (L. Tirard, 2011, 141). Cilj mu nije izraziti ideje, već je osnovno uporište njegovih filmova emocija. Kao što Linda Badley ističe, von Trier je tako stvorio posebnu filmsku vrstu – ‘vontrierovsku’ psihološku dramu u kojoj trauma nije samo glavna tema, već i učinak koji ostavlja na gledatelja – uznemiruje, potiče snažne emocije i tjera na kritičko promišljanje. „Cilj mojih filmova je provokacija, da natjera ljude da misle. Ako ljude podrvgnete provokaciji, omogućujete im njihovu vlastitu interpretaciju“, tvrdi von Trier (L. Badley, 2010, 14). Sličnu poruku prenosi i njegova često citirana izjava o tome kako bi film trebao biti „poput kamenčića u cipeli“. Njegovi su filmovi izrazito emotivni, vizualno dojmljivi i provokativni. Drugim riječima, rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. Von Trier je od sebe stvorio svojevrstan kult ličnosti, a publika ga ili obožava ili prezire. Njega pak, kako kaže, za publiku ‘nije briga’, jer filmove stvara prvenstveno za sebe (snimanje filmova za njega ima terapeutski učinak).
Većina njegovih filmova prelazi granice žanra, zbog čega ih Badley postmodernističkim bricolageom. U njima možemo naći tragove horora, SF-a, pornografije, kao i brojne reference na njegove uzore. Najveća inspiracija su mu Carl Theodor Dreyer, Andrei Tarkovsky, talijanski neorealisti, Stanley Kubrick, David Lynch, Ingmar Bergman, Alfred Hitchcock, njemački ekspresionizam, Karl Mary, Franz Kafka, Friedrich Nietzsche, Wagner, Brecht, pornografski romani poput “Justine” Marquis de Sadea i “Priče o O” Pauline Réage te film “Noćni portir” (1974) Liliane Cavani. Osim toga, veliki je obožavatelj kazališta (Linda Badley ističe kako su njegovi filmovi teatralni na više razina – stilizirani su, emocionalno intenzivni i provokativni. Von Trier se kazalištu se najviše približio u filmovima “Dogville” i “Manderlay”, koji se odvijaju na minimalističkoj crnoj, odnosno bijeloj pozornici-setu, na kojoj su kredom iscrtana obilježja prostora, i u filmu “Antikrist” u kojem Artaudovo kazalište okrutnosti pretvara u kinematogafiju okrutnosti), azijskih horor filmova te videoigara poput “Silent Hilla” i “Tetrisa”, a svi su ovi utjecaji u njegovim filmovima vidljivi na ovaj ili način. Nadalje, poznat je po tome što filmove uglavnom zatvara u trilogije. Dosad je snimio četiri: “Europska trilogija” (Element zločina (1984), Epidemija (1987) i Europa (1991)), “Američka trilogija” (Dogville (2003), Manderlay (2005)), koja je nedovršena, naime, posljednji dio koji tek treba biti snimljen, nosi naziv “Wasington”. Nije poznato radi li se o pogreški , Trilogija „zlatnog srca“ (Lomeći valove (1996), Idioti (1998), Ples u tami (2000)) i posljednja, “Depresivna trilogija” (Antikrist (2009), Melankolija (2011), Nimfomanka (2013)). Osim toga, snimio je i televizijsku seriju “Kraljevsto” (1994-1997), filmsku adaptaciju Euripidove drame Medeja (1988), nekoliko kratkometražnih filmova, komediju “Šef svega” (2006), a posljednji mu je film psihološki horor “Kuća koju je Jack izgradio” (2018). Valja spomenuti i to da Von Trier nad svojim filmovima nastoji zadržati isključivu kontrolu – za sve njih sam je napisao scenarij, u velikom broju njih samostalno je rukovao kamerom, a u svojim je studentskim filmovima čak i glumio.
Dogma 95
Kao što je već rečeno u uvodu, Dogma 95 je filmski pokret koji su utemeljili von Trier i Vinterberg. Kasnije su im se pridružili Kristian Levring i Søren Kragh-Jacobsen, stvorivši tako kolektiv Dogme. Pokret je proglašen 20. ožujka 1995. kada je von Trier na pariškom filmskom simpoziju, na kojem se raspravljalo o budućnosti komercijalnog filma, izjavio da je suvremena kinematografija ‘smeće’, objavio manifest i teatralno pobacao pamflete u publiku. U manifestu se članovi kolektiva zalažu za demokraciju u filmskom svijetu, za nezavisnu produkciju filmova izvan okvira globalne filmske industrije i nastoje pokazati da dobri filmovi mogu biti snimljeni i bez (velikog) budžeta. Naglasak stavljaju na priču, izvedbu i odabir teme. Protive se specijalnim efektima i holivudskoj tehnologiji te nastoje vratiti moć redatelju-umjetniku. Manifest sadrži deset strogih pravila (‘zavjet čistoće’) koja određuju kako filmovi trebaju biti snimljeni i predstavljeni:
1. snimanje mora biti izvršeno na lokaciji, a ne studiju, a zabranjena je i upotreba rekvizita
2. glazba i zvuk ne smiju biti naknadno dodani
3. prihvaćeno je jedino snimanje „iz ruke“
4. film mora biti u boji, a umjetno je osvjetljenje neprihvatljivo
5. zabranjena je upotreba filtera
6. filmovi moraju biti snimljeni na vrpci od 35 mm u akademskom (Academy) formatu
7. film ne smije sadržavati ‘umjetne’ akcije – ubojstva, pucanje iz oružja, itd.
8. film mora biti snimljen „ovdje i sada“ (zabranjen je vremenski i prostorni odmak)
9. zabranjen je žanrovski film
10. redatelj ne smije preuzeti zaslugu za svoj film
Pokret je trajao samo deset godina, ali je u sklopu njega nastalo nekoliko sjajnih filmova. Najbolja su ostvarenja von Trierovi “Idioti” i Vinterbergov film “Proslava” (1998), koji je osvojio Veliku nagradu žirija u Cannesu. Na upit L. Tirarda o tome kako je došlo do uspostave pravila Dogme, von Trier odgovara: „…zapravo mislim da su pravila Dogme došla kao reakcija na moj vlastiti rad, da su bila način da se natjeram na neke originalnije i smjelije stvari…mislim da je utvrđivanje pravila nužan pristup za svaki film, jer se umjetnički postupak temelji na ideji ograničenja…Dogma je različita po tome što smo ta pravila stavili na papir. Mislim da je to ljude šokiralo.“
Svi filmovi koji su željeli biti dio Dogme, morali su proći certifikaciju. Na početku svakog filma Dogme prikazivala se identična uvodna špica – certifikat kojim se potvrđuje da film poštuje sva utvrđena pravila. U stvarnosti su i von Trier i Vinterberg kršili pravila. Von Trier je tako u stvaranju “Idiota” koristio neprizornu glazbu, a Vinterberg je ‘priznao’ da je na snimanje “Proslave” donio rekvizite.
Idioti (1998)
Film “Idioti” jedini je von Trierov film koji je prošao certifikaciju za Dogmu, a bavi se skupinom ljudi koji ‘glume’ mentalno hendikepirane osobe (na danskom – spazzing), jer to smatraju svojevrsnim napadom na srednjoklasne vrijednosti. Radnja je smještena u otmjenu četvrt grada Søllerøda (To je ujedno i grad u kojem je von Trier odrastao), u kojoj junaci filma, odnosno članovi kolektiva, zajedno žive u kući bogatog ujaka njihovog vođe, i u nizu tzv. ‘izvedbi’ osvajaju buržoaski prostor – restoran, javni bazen, tvornicu, itd. Neki od njih vode dvostruki život – u privatnom su životu respektabilni članovi društva (jedan od njih je doktor medicine, drugi je profesor povijesti umjetnosti, itd…) – a u sklopu kolektiva ‘idioti’. Oni su dakle ‘insajderi’ koji se identificiraju s ‘autsajderima’ i protestiraju protiv buržoaskog licemjerja. Cilj im je pronaći svog ‘unutarnjeg idiota’, odnosno autentičnu osobnost bez fasade koju im je nametnulo društvo u kojem žive.
Možemo to shvatiti kao svojevrstan socijalni eksperiment. Na početku filma upoznajemo glavnu junakinju Karen (sredovječnu ženu o kojoj sve do posljednjeg dijela filma ne znamo gotovo ništa), koja se u restoranu susreće s članovima kolektiva dok oni, kako ne bi morali platiti ručak, izvode ‘scenu’. Gledatelj sve do trenutka kada Karen na nagovor jednog od ‘idiota’ ulazi u njihov kombi, ne shvaća da je riječ o ‘glumi’, odnosno, ‘dobroj zabavi’. To je prvi u nizu ‘šokova’ za publiku. U vremenskom razdoblju od dva tjedna, pratimo suživot članova kolektiva u zajedničkoj kući i njihove javne ‘performanse’. U filmu se glavna radnja izmjenjuje s prizorima ‘ispovijesti’ u kojima von Trier (koji se nalazi iza kamere) ispituje likove o njihovim odnosima s drugim likovima (granica između lika i glumca je zamućena) i o njihovom mišljenju o samom eksperimentu. Taj postupak karakterističan za dokumentarni film ne pojačava dojam da je ono što vidimo stvarno, već naprotiv, skreće pozornost na fikcionalnost filma. Film je u skladu s pravilima Dogme snimljen ‘iz ruke’, na lokaciji, s prirodnim osvjetljenjem (zbog toga se radnja uglavnom odvija po danu, a za potrebe jedne noćne scene na kameru je montirana ‘svjetiljka’), ‘bez umjetnih akcija’, u odgovarajućem formatu, ali je dodana neprizorna glazba, koja se pojavljuje kao lajtmotiv (Camille Saint-Saëns, „Karneval životinja“, stavak „Labud“).
Na snimanju “Idiota” von Trier je razvio snimateljsku tehniku ‘usmjeravanja kamere’ prema izvoru akcije (umjesto ‘uokviravanja’ akcije), koja će postati dijelom njegovog potpisa. Slika je zrnata te uz napadna, ‘nespretna’ zumiranja, ostavlja dojam čistog snimateljskog amaterizma. Scenarij je napisan u samo u četiri dana i nije naknadno izmjenjivan, a glumci su imali dosta slobode u stvaranju lika kroz improvizaciju. U razgovoru s Laurentom Tirardom von Trier je otkrio da je na snimanju bio ljubomoran poput djeteta, jer je vidio da se glumci dobro zabavljaju, dok on ‘mora raditi’. Ovaj film za njega predstavlja potragu za marginalnim identitetom, istraživanje psihologije i duhovnosti liminalnog i grotesknog (proces koji započeo još u televizijskoj seriji “Kraljevstvo”). Badley tvrdi da, iako na površini izgleda kao da se film bavi našim stavovima o hendikepiranim osobama, na dubljoj razini predstavlja, za von Triera karakteristično, slavljenje abnormalnosti. Amateristički i pseudodokumentarni elementi filma imaju za svrhu naglasiti ‘golu emociju’ i uzrokovati što veću uznemirenost i neugodu kod publike. Iako je tema već dovoljno politički nekorektna, von Trier je film dodatno začinio prizorima seksa i golotinje. U jednom se dijelu filma tako prikazuje grupni seks između ‘idiota’, a za potrebe snimanja angažirani su porno glumci, kako bi se mogao snimiti krupni kadar penetracije. Nadalje, u filmu se pojavljuju i osobe koje zbilja imaju Downov sindrom, što uzrokuje nelagodu i etičku dilemu kod pripadnika kolektiva (Glumce s Downovim sindromom von Trier koristi i u svojoj televizijskoj seriji “Kraljevstvo”, u kojoj glume naratore-perače posuđa). S vremenom se konflikti unutar grupe pojačavaju i pojedinci se ne uspijevaju nositi s posljednjim testom koji im vođa nameće – da svog ‘unutarnjeg idiota’ predstave članovima obitelji i kolegama s posla. Ono što je zajedničko “Idiotima” i ostalim filmovima Dogme jest postojanje metarazine, bavljenjem kolektivom (umjesto pojedincima), kao i protagonist koji je utjelovljenje ‘svete budale’.
Von Trier “Idiote” smatra svojim ‘najistinitijim i najatuentičnijim’ djelom. Stoga, svima onima koji nisu pogledali nijedan njegov film, preporučam da počnu s Trilogijom „zlatnog srca“, koje su “Idioti” ključan dio.
Reference:
Badley, L. (2010), Lars von Trer, Chicago: University of Illinois Press
Tirard, L. (2011), Prevela Vanda Mikšić, Filmske lekcije. Zagreb: Mendarmedia.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
