Povodom europske turneje od dva tjedna, u ponedjeljak u Zagrebu i utorak u Zaboku nastupio je trio Timber Rattle iz njujorškog gradića Ithaca, neobičan spoj rane glazbe i alternativne americane.
Ružičasti slon alt-folka koji je zasjeo ispod pozornice u Močvari u ponedjeljak, sastoji se od trojke na gitari, harmoniju i timpanu, odnosno kombinacije dvaju baritona i tenora, a basso continuo – modificiran je za akustičnu gitaru! U produkciji posljednjeg albuma „Phantoms of Place“ prizvuk harmonija evocira britanski sastav Sol Invictus, poznatiji kao rodonačelnik neofolka, koji u živoj izvedbi nestaje u korist vokalnog plašta pregnantnih ali i prigušenih emocija. Kobasica od žanrovske odrednice koja glasi ‘psych-doom-folk-drone’, definitivno nas odvlači na krivi kolosijek. Bend zvuči poput ‘sljubljivanja’ kantautorskog rada Scotta Kelleya iz Neurosis s Hilliard Ensemble. Potonji su najuspješniji vokalni kvartet s repertoarom srednjovjekovne i renesansne duhovne glazbe. Pored toga, sastojao se iz djela recentnijih skladatelja, kao što su Arvo Paert i Gavin Bryars, odnosno John Cage, a prije dvadesetak godina s norveškim saksofonistom Janom Garbarekom snimili su Hilliardi i album „Officium“ koji je čak prodro na top-ljestvice u nekoliko europskih zemalja, postigavši diskografski status od pet zlatnih diskova.
Kako to već biva u duhovnoj glazbi ili ovakvoj faux spiritualnoj inačici, puls je potisnut u korist mentalnog dronea, te je naznačen samo dvodijelnom frazom na timpanu na početku kompozicije. Kontakt s publikom nije ni bio motivacija tako da se dio od šezdesetak prisutnih duša razlijegao podom dvorane, pokazavši koliko ovakav duhovno-društveni aranžman i angažman ima u jednom već pomalo fatalističkom srednjoeuropskom okružju.
U večer je, s početkom oko 22 sata, uveo gitarist-skladatelj eksperimentalnih drone-zasada A.G., kojeg otprije više od desetljeća pamtimo iz niza stoner-rock bendova za koje je, pored liderskih obaveza, radio i dizajn. Temeljeći svoj nastup na razvoju višestavačne kompozicije od radikalnog minimalizma do patchworka presloženih i filtriranih vinjeta live gitarskog zvuka, znao bi podsjetiti na vremena kad su se u gitaru zabijali šraufncigeri, ali i prizivajući ripple-momente iz domene eksperimentalnog videa. Šćućuren na pod između svojih pedala, tzv. ‘grmlja niskopodne elektronike’, ni sam se nije trudio pretjerano komunicirati s publikom, iako je polučio znatnu podršku, koja kod poslovično rezervirane ‘scene’ obično izostaje.