Rijetkost je vidjeti toliki broj glazbenika na sceni koji toliko očito uživaju u onome što rade, pa većinu koncerta provedu zatvorenih očiju…
U sklopu 13. izdanja festivala Žedno uho, sinoć je u taman napunjenoj Tvornici održan koncert Tindersticksa, što je drugi puta u nepune dvije godine da je ovaj britanski bend Zagreb počastio svirkom. A budući da sam prethodni koncert propustila, mjesecima sam s nestrpljenjem čekala novi, svjesna da se radi o promociji novoga, devetog studijskog albuma “The Something Rain” i da će repertoar vjerojatno biti prilagođen toj prigodi. Tako i bi. Tindersticksi su odsvirali gotovo čitav novi album, što je možda razočaralo one koji su očekivali nizanje hitova, ali istovremeno zasigurno oduševilo štovatelje nove ploče koja je ubrzo nakon objavljivanja prije tri mjeseca od kritike gotovo jednoglasno proglašena jednom od najboljih u njihovu opusu.
Znam da ljudi vole glazbu razvrstavati po žanrovima, no meni je osobno uvijek bilo draže razvrstavati je po godišnjim dobima. Analogno tome, zahvaljujući sjetnom ugođaju svojih balada, Tindersticksi su u mojim preokupacijama oduvijek bili jesensko-zimski bend, idealan za kontemplativno slušanje ležećki, umotan u dekicu, dok vani liju kiše jesenje ili pada snijeg, u kaminu gori vatra, a u ruci se puši šalica kuhanog vina. Stoga me je najava koncerta za svibanj pomalo uznemirila; nisam bila sigurna hoću li ih u proljeće doživjeti kako treba, sa svom njihovom nepatvorenom sjetom. Ipak, zagrebačko se vrijeme pobrinulo i za to, pa su Tindersticksi odsvirali svoj Tvornički koncert u pravom jesenjem ugođaju, što je možda i jedan od razloga zbog kojega Tvornica nije bila poslovično prekrcana.
Bogatstvo njihovog prepoznatljivog zvuka tek u živom kontaktu s ovim malim orkestrom postaje potpuno jasna; nevjerojatna količina različitih instrumenata na stejdžu, od električnih orgulja i klavijatura preko nekoliko vrsta ksilofona, melodika, zvončića, defova, električnih i akustičnih gitara, basa, bubnja, saksofona, pa još u rukama educiranih glazbenika, i ne može drugo nego proizvesti malene simfonije. Ono što me je posebno oduševilo, a što u svojoj bogatoj karijeri koncertnih pohoda nikada dosada nisam vidjela, neprekidna je rošada članova benda na instrumentima, pa ste tako na pjesmi “This Fire of Autumn” recimo mogli vidjeti basista na basu, a saksofonistu na saksofonu, no već bi se na sljedećoj pjesmi nonšalantno izmijenili na instrumentima. Osim toga zaigranog kurioziteta, otkriće je bila i činjenica da prateće ženske vokale zapravo pjeva nimalo feminizirani basist Dan McKinna, što uz Staplesov nezaboravan bariton, koji neosporno nosi najveću prepoznatljivost njihova zvuka, pruža neminovan osjećaj neprekidnog ježenja.
Neobičnu distinktivnost ovog soulom obojenog indie-rock benda, čiji nastup zahvaljujući već spomenutim zamjenama na instrumentima pomalo nalikuje kakvom kazališnom performansu, na prvi pogled dočarava i nesvakidašnji raspored članova benda na pozornici; bubnjar nije, kao što smo uglavnom navikli, smješten u sredini pozadine stejdža, nego je njegovo mjesto na mizanscenu na desnoj strani, iza gitarista, dok se u centru nalaze saksofonist i basist. Ne znam koliko takav raspored na mizanscenu ima utjecaja na koncertni zvuk, i ima li ga uopće, no zanimljivo je vidjeti da se čak i po toj pojedinosti razlikuju od ostalih. Rijetkost je, osim toga, vidjeti toliki broj glazbenika na sceni koji toliko očito uživaju u onome što rade, pa većinu koncerta provedu zatvorenih očiju, jedva primjećujući da se pred njima nalazi oko 700 gledatelja.
Premda su članovi benda od početka do kraja koncerta odavali dojam atipično skromnih zvijezda i uglađenih britanskih classy gentlemena koji su izbjegavali bilo kakvu komunikaciju s odlično raspoloženom zagrebačkom publikom, osim skromne zahvale za ovacije na kraju svake pjesme, nakon koncerta, koji je s jednim bisom trajao nešto više od sat i pol, Tindersticksi su se pojavili u Malom pogonu Tvornice, opušteno pijući pivo i ćaskajući s fanovima, što je prilična rijetkost u tako velikih bendova, no istovremeno vjerojatno i jedan od razloga njihove nenametljive veličine koja s prekidima traje već dva desetljeća.
Po svemu sudeći, čini se da je Tindersticksima Zagreb trajno upisan na europsku koncertnu kartu i nakon sinoćnje divote od koncerta uvjerena sam da ćemo ih ubrzo ponovo vidjeti. Ako bude sreće, možda i s nekim novim materijalom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
