Redatelj Igor Stoimenov snimio je dokumentarni film ‘Bijelo dugme’ kojim je ugradio još jednu ciglu u mitsku kulu o najpopularnijem jugoslavenskom bendu. Za demistifikaciju izgleda da ni dvadeset godina nije dovoljno dug vremenski odmak.
Po dokumentarnom filmu za razlaz je kriv nacionalizam i raspad Jugoslavije, iako je grupa prestala postojati godinu dana ranije od matične joj države. Kako tako nešto može držati vodu ako je u redovima benda vladala kreativna idila kojoj je glavni pokretač bio Bregović? Može li se to usporediti s kreativnom idilom posljednje jugoslovenske košarkaške reprezentacija koja je zasjela na vrh svijeta u trenutku kad je zajednička država prestala postojati? Ne ulazim sad u to je li Stoimenov trebao snimiti balkansku verziju filma „Some Kind Of Monster“, ali da je Dugme itekako podatan materijal za tako nešto to ne treba dvojiti. Milić Vukašinović je jedini koji otkrio nešto više, ali se može zaključiti kako je u manjini spram zbornog panegirika ostalih sugovornika, tako da je u svojevrsnoj harlekinskoj ulozi, samo sa stetsonom na glavi umjesto kape sa zvončićima. Stoimenov nije ispričao istinu o Bijelo dugmetu. Nije se bavio demistifikacijom, već je slučajno ili namjerno sazdao još jedan mit.
Po pitanju poznate faktografije, redatelj je pak bio i više nego uredan. Film posjeduje spotovsku dinamiku, kojoj doprinosi i 3D obrada starih fotografija. Obiluje glazbom što je svakako dobar okidač za široko ciljani sloj gledatelja. Onima koji se u ugodi sjećaju tih vremena svoje lijepe mladosti dogma neće biti srušena, oni mlađi će pak dobiti uvid u to kako je izgledala socijalistička Jugoslavija kad su na velika vrata ušli seks, droga i rock n’ roll na „pastirski način“.
Teško je reći koji segment filma je prije godinu dana uplašio dušebrižničke strukture s hrvatske nacionalne televizije da bi ovaj film na za njih negativan način uzbudio pastirsku dušu domaćeg glasačkog tijela i valjda ugrozio demokraciju. Nema takvih elemenata ni u alegorijskom odnosu Dugmeta i Jugoslavije u kojem je Stoimenov išao u smjeru toga da je grupa bila nepoćudna jer je navodno bila popularnija od samog Maršala. Redatelj je čak izostavio skoro sve elemente koji su mogli kompromitirati Bregovića kao režimskog glazbenika i skladatelja koji je po nekim svjedočanstvima iz tadašnjeg resora državne bezbednosti bio prvi regrut u stvaranju jedinstvene masovne jugoslavenske rock scene. Navodno je ideju o tome kao masovnoj kontroli omladine izložio Stane Dolanc, a Titu se to bilo svidjelo, iako nije volio zapadnu glazbu, počevši od jazza. Da je Dugme bilo nepoćudno, ne bi se mogao dogoditi ni nastup pred Titom, koji je Bregović u kasnijim godinama šeretski prepričavao riječima da je Maršalu to bilo preglasno, pa je napustio svoju ložu tijekom prve pjesme.
Da je Dugme bilo nepoćudno kako bi dobilo ugovor s tadašnjim Jugotonom koji je slovio za kuću s rezimeom i kako bi grupa nakon prvog albuma bila u stanju održati preko 300 koncerata u jednoj godini (što je fakt) i to u vrijeme kad nije postojala privatna inicijativa i vojska ljudi u menadžmentu da pokrije toliko kompliciranu i veliku logistiku? Tko je mogao u jednoj socijalističkoj zemlji početkom sedamdesetih u nakon što su trupe SSSR-a okupirale Čehoslovačku odraditi masovno usklađivanje svih medija i organiziranje tolikog broja koncerata osim same države, odnosno njenih ljudi na terenu koji su dobili nalog za organiziranje koncerta u svakoj općini koja ima neku dvoranu tipa Dom kulture ili Dom omladine? Kako to da se u bar jednoj od pripizdina nije niti jedan lokalni politički komesar pobunio protiv nepoćudnog dolaska dekadentnog zapadnog utjecaja koji kvari omladinu? Dakle već taj podatak o 300 koncerata nakon prvog albuma, što je uz uzdah došao iz Bregovićevih usta, jer mu je bilo valjda naporno u jednoj godini odraditi tu partijsku zadaću, govori o tome koliko je Dugme bilo ciljani proizvod režima, valjda jednako kao omladinsko optrčavanje cijele zemlje sa štefetom pred 25. svibanj. Može li uopće stajati teza da je Bijelo dugme bila jugoslavenska slučajnost uzrokovana čistim glazbenim talentom sarajevskih mangupa koji su se vješto sprdali s režimom? Možda je to u dječačkim očima Igora Stoimenova tada to izgledalo tako. No iz sadašnje perspektive sve upućuje na to da je sigurno da je sve upravo tako i trebalo izgledati. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
