Trodnevni festival posvećen stvaralaštvu avangardnog trubača Petera Evansa u bečkom klubu Porgy & Bess završio je u nedjelju navečer koncertom Peter Evans Quinteta u kojem je svirao i klavirist Ron Stabinsky, jedan od članova Mostly Other People Do the Killing, benda koji je provokativan u kreativnijem smislu riječi, a nedavno je nastupao u zagrebačkom KSET-u.
Posebniji i od najboljih, Evans je trubač porijeklom iz Bostona koji je nadaleko proširio mogućnosti svog instrumenta i već nakon studija na sveučilištu Oberlin u SAD, zapeo za uši ponajboljim veteranima improvizacije našeg vremena. Zajedno sa Stabinskyjem donedavno je svirao u spomenutom bendu s kojim su prošle godine kao kvintet, notu po notu, doslovce skinuli i najpoznatiji jazz-album svih vremena „Kind of Blue“, kvinteta Milesa Davisa. Iako je napustio sastav, momci i dalje nastupaju i druže se, od kojih svaki u svojem fahu kao akademski glazbenici nastavljaju nizati autorske radove koji idu na ruku socijalnoj spoznaji da i američko društvo ima svoju klasičnu glazbu. Evans je most prema klasici i svojim pedigreom – izrazito klasičarskog tona, improvizator je s kompozicijskim štihom i njegove fraze često mogu podsjetiti na etide.
Festival je započeo u petak koncertom New York Meets Berlin u kojem su nastupili Frans Petter Eldh na kontrabasu, Christian Lillinger na bubnjevima i Tobias Delius na tenor-saksofonu i klarinetu, kvinteta s Evansom i Stabinskyjem oformljenog na znoju vibre kvarteta bez klavira koji je netom završio turneju, a u kojem je umjesto Deliusa stolcem saksofonista perjao altist Wanja Slavin. Ne skidajući cijele večeri zadovoljan osmijeh s lica, Evans je uživao u pedantnoj energiji robusnog Lillingera, možda i ponajboljeg njemačkog bubnjara koji je zanimljiv spoj gracioznosti Joeya Barona i fillanja Ivice Vdovića –VD-a. Što prijelazima, što rifljanjem limenih predmeta preko činela, Lillinger je sjajno na bubanj prenio Evansovu redundantnost u fraziranju koje prostor takta pretvara u simulaciju rasta ćelije DNK i kakve se ne bi posramio niti saksofonist Roscoe Mitchell, očito velik im uzor… Koncert je započeo kao duet Evansa i Stabinyskyja ‘fantomskom’ verzijom standarda „All the Things You Are“, a nastavljen je skladbom južnoafričkog glazbenika Johnnyja Dyanija poznatog po prigušenom zvuku kontrabasa naslonjenog uz tijelo čiji je sound majstorski rekreirao Eldh.
I Delius i Eldh, porijeklom su Europljani – Delius je iz Oxforda i veći je dio karijere tesao u Amsterdamu, skupa s lokalnim ICP Orchestrom, nadaleko zapaženim zbog ‘humoriziranja’ ozbiljne glazbe. Osim što tenor-saksofon svira mimikom i spontanošću koja vizualno podsjeća na charleston, potpuno je u tradiciji ellingtonskih liričara, kao što je bio Ben Webster. Eldh je pak rodom iz Göteborga, prvo se latio gitare, zaražen virusom hip-hopa. A nakon što je čuo Charlieja Parkera, nije mu trebalo dugo da ga preuzme duh Petera Brötzmanna. U obojice je zajednički biografski podatak da su danas žitelji Berlina. Prvi je set završen ‘baroknim’ aranžmanom Božićne pjesme „1292“ Mela Thormea na kojoj je svaki član kvinteta dao svoj maksimum. Ono što se mora istaknuti na ovom mjestu, ennui je koji je Jeunesses Musicales dao ovom događaju. Naime, čuti autorske glazbenike današnje generacije kako sviraju nešto iz tradicije, pa još i u Europi, kao predstavnici svih razina tzv. ‘povijesne osviještenosti’ teško je i pomisliti, a kamo li na ovakvu kombinaciju koja je sklepana u ime mjesta održavanja, čuvenog bečkog kluba Porgy & Bess koji je osim besprijekornom akustikom i prva pozornica urbi et orbi, na kojoj usprkos semantici novog jazza, s koncertnim klavirom i pripadajućim instrumentima malih sastava, prolazi i ‘najradikalniji’ [sic] zvuk. Očito su i honorari bili sasvim motivirajući.
Tako u drugom dijelu koncerta nastavljaju zakuhavati stvari rasponom benda od dueta saksofona i klavira ili klavirskog trija, da bi se potom latili još nekog standarda s Evansom svaki put u prvom planu. Vrhunac večeri svakako je bilo umijeće naslanjanja trube na mikrofon (tzv. ‘close miking’) tijekom kojeg mehanika instrumenta nadopunjuje tonsku i izražajnu stranu muziciranja. Neki od evansovskih zaštitnih znkova preneseni su i u drugu večer pod naslovom „Night of Contemporary Sounds“ koja je započela izvedbom skladbe za kontrabas-blokflautu (koja podsjeća na donji dio raspela u ‘prirodnoj veličini’) solo skladateljice i instrumentalistice Miako Klein, koja se publici obratila na njemačkom. Time se otvara široka paleta Evansovog umijeća koje se pored zanimanja za suvremeni zvuk nadopunjuje s izvedbama J. S. Bacha, podsjetimo se, skladatelja koji je u punom smislu riječi otkriće dvadesetog stoljeća i čije mnoge ideje stoje rame uz rame s razvojem suvremene glazbe, koju su i oplemenile kao svojevrsna prethodnica. Kompoziciju skladatelja Christiana Wolffa za klavir i violinu izveli su Stabinsky i Joana Lewis, violinistica, stvarajući intervale napetosti između kojih su tražili zvukove i zvukiće koje će dobiti iz publike tako da su ‘nagrađeni’ raznim škripanjima, kašljanjima i lupkanjima koji se nisu dali pokriti poslovičnim dronom prostora ili šumom s pozornice. Stabinsky i Lewisova kasnije se pridružuju Samu Pluti, elektrofoniku koji će s njima zatvoriti prvi set izvedbom svoje kompozicije „Hydra“, a u drugom se setu pridružio Evansu koji ga je i otvorio.
Pluta je, inače, studirao kmpoziciju na Sveučilištu Columbia s Georgeom Lewisom i Bradom Gartonom, a član je i/ili suradnik mnogih ansambala u kojima se nadopunjuje u istraživanjima elektroakustike, jedne od Evansovih ključnih odrednica. Direktni nalet trube na mikrofon ovaj put je bio pojačan tzv. cirkularnim disanjem u kompoziciji „Pulsar“, tijekom koje je zvuk instrumenta prizivao asocijacije kretanja zračne fronte. Na nju se nadovezao aranžman skladbe s čuvenog albuma „Sound“ (1996.) saksofonista Roscoea Mitchella u sklopu svečanosti 50-godišnjice osnutka slavne čikaške AACM – Udruženja za napredovanje kreativnih glazbenika kojim su Afroamerikanci nastojali predstaviti kao autori glazbe s velikim ‘A’, koja im je bila povijesna baština. Na „Soundu“ je Mitchell studijski tretirao improvizacijski slog nasnimavanjem dionica raznih instrumenata, što je u svijetu ovih praksi više izuzetak nego li pravilo. Dotičnu „Rumble Ready“ izvode Evans na džepnom kornetu, Kleinova na blokflauti, te Lewisova na violini, stvarajući zagrljaj zvuka kakav će do punog izražaja doći u sljedećoj kompoziciji „Five Curves to a Point“ na kojoj se priključuju i Pluta i Stabinsky. Ovdje je prostor kluba ‘oživio’ prvenstveno zahvaljujući drvenastim vihorima iz blokflaute u poutpourriju s elektronikom. Visoka tavanica zajedno s rasvjetom i ložama na gornjoj etaži počela je vraćati klupski prostor u zanos nekih prošlih vremena, stalno balansirajući između rada velikog ansambla, čak i orkestra s arijama iz kakve elektronske opere čije vokalne dionice nadopunjuju glasovi trube i violine.
Kao i svi koncerti prethodne večeri, i sinoćnji je održan pred dupkom popunjenim klubom. Početak u osam sati i odmak od puke akademske četvrti koja je bila u sjajnoj sinkronizaciji s događanjima na pozornici. Nastupio je Peter Evans Quintet (pored Evansa, Plute i Stabinskog, tu će se naći i kontrabasist Tom Blancarte i bubnjar Jim Black), jedini ujedno i stalni radni sastav na programu, predstavljajući kompozicije koje će se naći na novom albumu, nasljedniku debija „Ghosts“ (2011.) i njegovih sljednika „Destination: Void“ (2014.). Jim Black s Evansom je nastupio prije dvije godine na jazz festivalu u Ljubljani kad je ovaj bio poseban gost programa Trumpet & Drums. Black, kao bubnjar koji je sinonim za downtown zvuk zahvaljujući višedesetletnoj suradnji s Timom Berneom i Elleryjem Eskellinom, pokazao se kao tvrd orah za izvođenje kompleksnih bubnjarskih prijelaza i neparnih mjera koje je pokušavao uskladiti sa zvukom klavira počesto pretihim za njegov druk. Pokušao je tu dodati neke svoje trademark-poliritimije, kao kad desnom rukom svira def simultano paličarenju i pedaliranju, ali Evans sa silovitom a capella dionicom prekrcanom frazama do pucanja, nije mu davao za pravo. Poznato je otprije kako naslove skladbi za kvintet Evans preuzima od Franka Herberta, autora predloška za filmski spektakl „Dina“. Grandioznost spoja improvizacije i contemporaryja očitovala se i u ovom repertoaru koji je potrajao oko sat i 40 minuta za izvođenje svega triju kompozicija, koje su za potpisnika ovih redaka bile ipak možda i pretežak zalogaj. Tu dolazi do izražaja i Plutin ručni rad, nasnimavanjem i sekvenciranjem dionica uživo. Sve u svemu, ovaj trodnevni događaj otpočetka nije bio u pitanu što se tiča odaziva publike, kao ni po pitanju estetskog dojma koji je ostavio za sobom, jedino što je klimaks i zahtjevnost unosa pažnje koja ide uz njega, slobodno mogla biti prebačena za drugu večer, umjesto za treću kad već i mi junaci nikom ponikosmo.