Tricky ‘Fall To Pieces’ – najtužniji album godine

‘Fall To Pieces’ je teško, možda i bezrazložno smatrati albumom. U njegovih 11 pjesama Tricky je bezuspješno pokušao pronaći utjehu, smisao i razlog da nastavi nakon što je proživio najveću tragediju svoga života, samoubojstvo 24-godišnje kćeri Mazy.

Tricky ‘Fall To Pieces’

Ono što vas čeka na ovom materijalu su očaj i beznađe, neizdrživa bol koja vrišti iz doslovno svakog stiha, što slušatelja na neki čudan način pretvara u Trickyjevog terapeuta i rame za plakanje, omogućivši mu uvid u psihu potpuno slomljenog čovjeka.

U tom kontekstu govoriti o muzici se čini neprimjerenim, čak i pomalo bešćutnim, iako je po pitanju skladanja i produkcije riječ o jednom od interesantnijih ostvarenja kasnije karijere bristolskog trip-hop pionira. Na prvu će vas, istini za volju, šokirati kratkoća cijele priče pošto album traje manje od pola sata, pri čemu dio skladbi ne prelazi razinu minijatura, skica koje je moguće promatrati kao jecaje, razarajuće napadaje tuge kojima je podarena glazbena pratnja.

U slučaju „Close Now“ i „Running Off“ to je prilična šteta jer završavaju točno u trenutku kada bi trebale doživjeti kulminaciju premda se ova druga u svojih minutu i 44 sekunde iz lijepog, francuskim popom 60-ih inspiriranog beata stigla pretvoriti u dozlaboga tmurni dub. Eksperimenti napušenih frikova s Jamajke kostur su većine pjesama na koje je potom ‘lijepio’ synth-pop („Thinking Of“, „Like a Stone“), industrial (uvod u „Chills Me To The Bone“), suludo tjeskobni piano blues („Hate This Pain“), sedirani funk na tragu Bobbja Womacka („Take Me Shopping“) ili se, kao u „Fall Please“, vratio u dane ranog Massive Attacka. S iznimkom „Oh Land“, koja je otpjevala „Running Off“ i „I’m in the Doorway“ te vrlo rijetkih, suicidalnih Trickyjevih lajni, vokale je u velikom stilu odradila Marta Złakowska, postavši svojevrsni glasnogovornik njegove patnje, medij kroz koji izgovara sve što on sam nije imao snage reći („from the depths of my despair/I can’t wait to meet you there“, „hardly sleep now, hardly hear now/stare into space, ending this race“).

Najteža za slušanje ipak je završnica ploče, gdje glasove u „Throws Me Around“ i „Vietnam“ prati beat tek nešto glasniji od šuma, odnosno dva-tri tona na bas gitari.

Među brojnim koncertima koje je odgodila ili otkazala korona, nekako sam najviše žalio upravo zbog Trickyja. Poslije slušanja ovog albuma više ne znam ni sam što osjećam – čini mi se da bismo te večeri prije bili grupa za pružanje psihološke podrške nego publika.

Ocjena: 7/10

(!K7, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X