Odgođena mini regionalna turneja trip-hop pionira Trickyja i predstavljanje njegovog novog projekta Skilled Mechanics, s istoimenim netom objavljenim albumom, započela je beogradskim koncertom u Depou, nastavila se neslavno prekinutim koncertom u splitskom klubu Judino drvo, te nakon svega, uz početnu blagu strepnju zagrebačke publike, završila u krcatoj Močvari.
Mnogi je poštovatelj s pravom osjećao zebnju prije sinoćnjeg koncerta, jer je samo večer prije Tricky prekinuo splitski nastup zbog raspričane poluzaintersirane publike. Par dana prije, pak, beogradskim je koncertom raspametio dvije tisuće ljudi. Velika se rasprava odvila na društenim mrežama u samo dvanaestak sati prije močvarne promocije, polemika u kojoj su se oglasili i oni koji podržavaju takvu atipičnu praksu odgoja publike, i oni koji smatraju da je takav čin samo ego trip i da bi prava zvijezda trebala održati koncert do kraja zbog onog dijela publike koji ga je zaista došao čuti, do onih zabrinutih da će prethodna večer utjecati na ćudljivog Adriana Thawsa i upropastiti im očekivani užitak.
Filozofiralo se i o tome ima li ta nekultura veze s podnebljem i mentalitetom i može li se kultura slušanja muzike uopće naučiti. Atmosfera blage panike zbog nepoznatog ishoda s društvenih se mreža preselila u močvarnu publiku, pa su se u dupkom punom klubu s početka koncerta čula graja, šale na taj račun, ušutkivanje i smijeh. Sve je to pratio prilično tih i smiren početak koncerta, jer novi je Trickyjev materijal mjestimično neobično lagan, kao stvoren za soundtrack za jutarnje nježno buđenje, poput “Dive Away”, Trickyjevog viđenja “Porpoise Head” od Porno for Pyros, puno prozračniji i mekši od mračnog materijala s njegovih početaka, premda obilježen jednako prepoznatljivim razornim bristolskim ritmom.
Osim što je bio tih, početak je bio i mračan, pa su se kroz tanke zrake svjetla na stejdžu pojavljivale siluete njih trojice, kao da avetski izranjaju iz mraka. U početku jedva da se naziralo da je Tricky skoro cijelo vrijeme okrenut publici leđima, u majici s natpisom “Fake MC 61” i znakovima sve tri velike i problematične religije, križa, davidove zvijezde i polumjeseca sa zvijezdom. Vizualni je dojam s tim prigušenim light efektom bio gotovo teatarski, a u kombinaciji s tim brutalnim beatovima koje je proizvodio na bubnjevima i s pada puštajući bas linije Trickyjev dugogodišnji bubnjar (i gostujući vokal na nekoliko stvari na albumu) Luke Harris, atmosfera je bila pomalo nadrealna. Nakon nekoliko stvari s novog albuma, započeo je flashbackom u devedesete kad je odsviran “Overcome”, pa nastavio šarati po starom, nešto mlađem i novom materijalu, neprestano, kao u valovima, šiftajući atmosferu od nježnog padanja u trans sa ženskim vokalima s matrice, do mahnite rasplesanosti na tipične bristolske beatove koji stvaraju filmsku zvučnu kulisu nekog nadrealnog, mračnog, postapokaliptičnog svijeta.
Odsvirali su “My Palestine Girl”, “Nothing’s Changed”, “Sun Down”, a nakon samo sat vremena i kratke zahvale brzinski nestali s pozornice. Nakon ovacija vratili su se i bis započeli, na neopisivu radost ove novinarke, coverom Breedersa “Do You Love Me Now” i, čini mi se, završili s aktualnim singlom “Boy”. Na bisu je pak bio okrenut prema publici, koju je ovog puta izbjegao držeći oči zatvorene čitavo vrijeme, igrajući se s dva mikrofona i nekom neidentificiranom spravom koju je držao u ruci, a koja je izgledala poput daljinskog upravljača kojim je podizao čas gitaristu, čas bubnjara. Hipnotično je bilo piljiti u taj njegov trans i užitak koji je osjećao a koji je na momente proizvodio dojam da bi najradije sam sa sobom vodio ljubav na stejdžu, maltene se grleći kao onaj ćuko iz crtića što doživljava orgazam od psećih kolačića.
Jednako je tako bilo hipnotički slijediti autističan Trickyjev primjer pa se i sam žmireći iskopčati od ostatka publike zaštićen od svih vlastitim naježenim dlačicama po tijelu u koje se probija taj njegov zvuk koji poželiš obući na sebe, popiti ga, inhalirati, nekako ubrizgati u vlastito tijelo. Jedno prilično neobično i vanserijsko iskustvo, koje se ne može osjetiti u kućnom slušanju albuma, a bogme se nije moglo doživjeti ni na njegovom nastupu na INmusicu, jer samo klupska atmosfera i blizina može generirati takvu senzaciju.
Koncert je cijelo vrijeme bio nekako prigušen, kao da su svi čekali da na kraju eskplodira, no umjesto toga nakon samo sat i pol svirke bio je gotov kad su odjednom naprasno napustili stejdž bez pozdrava, pa je nadražena publika očekivala nastavak koji se nažalost nije dogodio ni nakon dugotrajnih zvižduka i poziva publike neobične strukture, od starih fanova koji su odrastali na trip hopu devedesetih, do nabrijanih klinaca koji su ga netom otkrili. To je trajanje zapravo jedina zamjerka ovoj poslastici koju je Tricky sinoć priuštio zagrebačkoj publici. Odličan, ali prekratak bio je sinoćnji koncert. A zreli Tricky zvuči jednako zaigrano kao na počecima, iako se njegov prepoznatljiv zvuk sve više razvija, raste i pomiče granice još dublje u tripoidno onostrano. Ne bi me čudilo da genijalac jednom probije barijeru između paralelnih svemira.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
