‘True Detective’ (5. epizoda) – najbolji televizijski proizvod do sada

‘True Detective’, prva sezona, peta epizoda ‘The Secret Fate of All Life’ nudi opake metafikcijske vrtloge. Nakon svega pet epizoda mirna srca mogu proglasiti ovu HBO-ovu seriju najboljim televizijskim proizvodom dosad.

'True Detective'

Nihilistički noir koji plijeni pozornost sjajnom postavom predvođenom preporođenim Matthewom McConaugheyjem i Woodyjem Harelsonom, jezivim ambijentom i mračnim pejzažem Louisiane, atmosferičnim soundtrackom za koji je zaslužan glavom i bradom T-Bone Burnett i više-manje svime ostalim, ali ponajviše najzanimljivijim scenarijem koji je u petoj epizodi bacio metafizičku bombu kakvu nismo navikli doživljavati u televizijskom programu dosad, uz izuzetak već legendarne epizode Breaking Bada “Ozymandias”.

Zanemarimo na trenutak žanrovsko pod seručje djelovanja serije i usredotočimo na filozofski diskurz McConaugheyjevog lika, Rustyja Cohlea. U petoj epizodi, Cohle drži predavanje detektivima koji ga ispituju u kojemu govori sljedeće: “U ovom svemiru vrijeme doživljavamo linearnim, kreće se prema naprijed. Ali izvan našeg prostor-vremena, iz perspektive četvrte dimenzije, vrijeme ne postoji.

I kada bismo mogli pogledati iz toga kuta, naše prostor-vrijeme bilo bi plošno, s materijom naslaganom u svim prostorima na kojima je ikada bila. Naša svijest kruži našim životima kao po tračnicama. Izvan naše dimenzije je vječnost koja nas promatra. Nama djeluje kao kugla, ali oni je vide kao krug.”

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TXwCoNwBSkQ[/youtube]

U ovom slučaju, “oni” smo mi, gledatelji, koji gledamo seriju iz tog kuta, istovremeno prateći radnju i likove iz 2012. i iz devedesetih, prateći njihov život u cijelosti na plošnom ekranu. Kasnije u epizodi Cohle nastavlja: “U vječnosti, gdje ne postoji vrijeme, ništa ne može rasti, ništa ne može nastati, ništa se ne mijenja. Stoga je smrt stvorila vrijeme da može uzgojiti ono što će ubiti. Ponovno se rađamo, ali u isti život u koji se uvijek rađamo. Kad se ne možeš sjetiti svoga života, ne možeš ni promijeniti život i to je stravična tajna sudbina cjelokupnog postojanja. Zarobljeni smo u mori u koju se uvijek iznova budimo.” To je metafikcija “True Detectiva”.

Riječ je o liku koji se buni protiv svoje egzistencije kao lika u priči koju pratimo. Ako bismo uvijek iznova gledali osam epizoda ove serije, ne bi li se Rustyjeve riječi obistinile? Njegov lik proživljavao bi uvijek iznova iste stvari i ne bi ih mogao mijenjati. Ranije u epizodi, Reggie Ledoux kaže Cohleu da je vrijeme plošan krug, na što mu ovaj odgovara s: “Listen, Nietzsche. Shut the fuck up!”. Jasno je da je Cohleova filozofija ničeanska u smislu vječnog vraćanja istog. Vječnost je cirkularna, nema kraja. Sudbina je besmislena. Eugen Fink ovako je opisao “poredbu o zmiji” iz Zaratustre, koja može poslužiti kao filozofska paralela s True Detectiveom: “Misao ponovnog došašća… uvlači se kao daveće gušenje čovjeku u usta; to je ugušujuća misao; ako se sve ponovno vraća, tada je sav uzlet čovjeka uzaludan.” Pogotovo ako je čovjek u pitanju lik iz televizijske serije koji je svjestan da egzistira u priči u kojoj priča priče o pričanju.

U istoj epizodi Rusty i Marty prepričavaju izmišljenu priču o pucnjavi s Ledouxom, a Marty kaže da tu priču uvijek priča jednako, jer se tako zbila. Istovremeno, gledatelj gleda priču suprotnu Martyjevoj, kako se doista odvila. Koja priča je ispravna i je li išta u seriji kako se čini, ne možemo još znati. Nakon pete epizode, serija doista može otići u bilo kojem mogućem smjeru. O radnji možemo raspravljati nakon što odgledamo svih osam epizoda o Cohleu i Hartu, prije nego nas druga sezona dočeka s novim likovima.

Ocjena epizode: 10/10

(HBO, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh