‘Glow On’ je u jednu ruku malčice ironičan naslov, a u drugu je ništa drugo nego zdrava doza wishful thinkinga. Ironičan zato što mu fali sjaja, završnog udarca od kojeg se na pod pada – dok wishful thinking izlazi na površinu u tim trenucima kada želi i ima naum zasjati, no to se jednostavno iz kojeg god razloga ne dogodi.
Kad je bubnjar hardcore benda Trapped Under Ice, Brendan Yates odlučio zauzeti poziciju frontmena i pjevača u novom bendu, rodio se Turnstile. “Glow On”, njihov treći album, predstavlja ružičastu fuziju hardcore namigivanja i bjesomučne, pomalo tjeskobne strasti očitane u jakim indie uplivima.
Iako se na početku smatralo da je riječ o samo još jednom u nizu projekata “sa strane”, Turnstile je ubrzo nakon svog osnutka (2010.) svima jasno dao do znanja da im nije u interesu biti one-off. Da stvar bude intrigantnija, svakim se idućim izdanjem dala osjetiti sve jača intencija odlaska u bogate indie vode kojima se – manje glazbeno, estetski potpuno – daju gotovo svim svojim bićem.
Suptilnim poigravanjem s dva polarna idioma – hardcore gitarama, masnim bass dionicama i dinamičnim bubnjevima (uz pokoju neočekivanu oscilaciju) i melankoličnom prirodom laganog dream popa – ovaj album gradi se na tek načetom konceptu “dream punka”, kako ga je po izlasku ploče nazvao kritičar Anthony Fantano. Od ovakvih se tvrdnji uvijek treba bar malo ograditi – “Glow On” nipošto nije revolucionaran rad kojeg ćemo hvaliti do besvjesti, dakle nije vrijedan vlastite žanrovske klasifikacije, ali je zasigurno ono u što se dalo predvidjeti da će se Turnstile vremenom pretvoriti. Dalje, ni ta prirodna evolucija najbanalnije vrste nije spektakularna – takav post hardcore svojedobno su gurali Fugazi, At the Drive In i La Dispute – ali na velikoj udaljenosti je očito da je novi materijal rađen uz odmahivanje rukom prema mišljenju publike i kritike. Zadržati pankerski etos i razviti sound – izgledno je da se ciljalo upravo na to.
Nisam siguran koliko je ovo ploča za plakanje, bez obzira što na svakom koraku susrećemo prizvuke iznimno emotivnog toka misli; i baš je taj emo element dovoljno dobro ulovljen da ga se shvati kao čvrstu sponu između hardcorea i melankolije – a to je, po svim mjerilima – ono što emo i jest. Yates pokušava uroniti u svoje friške nebuloze, ali bez konačnog momenta samorefleksije – nit’ se mrzi, nit’ se pretjerano voli – dakle suze ne izlaze. Tome nije toliko doprinijela lirika koja se doima nedovršenom, ali delivery je suhoparan i bezličan kroz dobar dio albuma.
Uglavnom, “Glow On” je u jednu ruku malčice ironičan naslov, a u drugu je ništa drugo nego zdrava doza wishful thinkinga. Ironičan zato što mu fali sjaja, završnog udarca od kojeg se na pod pada – dok wishful thinking izlazi na površinu u tim trenucima kada želi i ima naum zasjati, no to se jednostavno iz kojeg god razloga ne dogodi. S druge strane, ovo je sasvim solidan priručnik za bendove koji ne znaju kako biti sigurniji u ono što iz njih izlazi i pate od manjka uvjerljivog samopouzdanja. Kritika je sve oko ovog albuma uzdigla u nebesa, iako zaista ne čujem ništa pretjerano inovativno; no ipak je to već viđeno izašlo s tolikom lakoćom i na jedan prirodan način. Ako ste se ikad pitali kako to zvuči ili kako se to radi – ovako to zvuči i ovako se to radi.
Ocjena: 7/10
(Roadrunner / Reaper / Pop Wig, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
