Vintage Industrial Bar sinoć je ugostio dva zagrebačka benda sa svježe otiskanim albumima prvijencima.
Pravo je zapravo čudo da Hrvatska, nakon uspješnog probijanja granica Bambi Molestersa s početka stoljeća, nije bila preplavljena surf-rock bendovima u potrazi za međunarodnim priznanjem. Val se nije dogodio, hype je odavno prošao, ni Bambiji više nisu aktivni, a zagrebačka četvorka Tyger Lamb danas prestavlja daleki odjek nikad stasale domaće surf-rock tradicije. Surf filozofija je u ovom slučaju temelj na koji Tyger Lamb lijepi blues, jazz i rockabilly elemente, proizvodeći gustu, nenametljivu i plesnu zvučnu sliku.
Tyger Lamb je sinoć u zagrebačkom Vintageu promovirao prvijenac „Born Into This“ koji, kao i njihovo koncertno uprizorenje, jasno razotkriva na kakvom je kontrastu sazdan njihov zvuk. Nasuprot „ozbiljnom“, ali ipak lako probavljivom masnom retro izričaju, stoji razigrani i neopterećeni vokal bosonoge pjevačice Martine Burulić, koja po potrebi zna i zarežati. Ta dualnost, unatoč nimalo zauzdanoj ritam sekciji, u stanju je stvoriti opipljivo i ugodno zvučno okružje koje ni nakon sat vremena nije postalo monotono. A kako promociji albuma i priliči, na pozornici je bilo i gostiju, bendu se pridružio i nekadašnji gitarist Bambi Molestersa, Dalibor Pavičić, inače producent njihova debitantskog uratka.
„Medicine Man“, „Dirty Water“, „Sycamore Tree“ i ostali poletni i čvrsti songovi s njihova albuma sinoć su dočekani poprilično euforično, publike se skupio pristojan broj, a skloni smo vjerovati da to nije bilo samo zato što je upad bio besplatan.
Nasuprot Tyger Lambu, sinoćnja predgrupa Demoler Demoler teži težini, što je zapravo i za očekivati od benda kojemu za mikrofonom stoji Ivan Laić, waitsovski zamišljen i caveovski nedokučiv lik. Demolere prati reputacija grupe koja se poigrava dekonstrukcijom rock obrazaca, no sinoć smo se uvjerili da je ta famozna dekonstrukcija zapravo prilično struktuirana i u svom tom kabaretskom kaosu – nimalo kaotična. Pa da podebljamo malo još malo apsurdnost našeg dojma, zaključit ćemo da su Demoler Demoler u svojoj desktruktivnosti sasvim konstruktivan bend.
Za njihovu žanrovsku nedefiniranost, koja pleše na rubovima punka, garažnog undergrounda i višejezične napadne lirike, publika nikad ne može biti sto posto pripremljena. To im je ujedno i najjači koncertni adut, očekivanje neočekivanog uvijek budi adrenalin. Demoler Demoler , u kojemu čak i saksofon produbljuje mistiku, protočan je i hipnotičan komad pripitomljenog scenskog ludila.