Dana 14. srpnja otvoren je 65. festival igranoga filma u Puli kratkim djelom intrigantnoga naslova ‘U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga’ redateljice Karle Lulić.
U Areni se kao i svake godine u redu za inicijaciju u audiovizualnu avanturu na platnu postrojila golema količina ljudstva – vjerujem da su iz ptičje perspektive izgledali kao polje prepuno šarenoga cvijeća, o čemu potencijalno svjedoči pokoja fotografija. Mnogi su došli vidjeti vatromet koji je uvijek i svugdje identičan i nekreativan, ali iz nekoga razloga privlači masovnu pozornost kao lijepak muhe. Većina se gledatelja zasigurno nadala i opuštanju uz lagane, poletne, standardne komedije kakve nas najčešće dočekaju prvoga dana festivala.
Međutim, ovoga je puta situacija bila malo drugačija pa smo imali priliku odmah vidjeti film koji nas je počastio svježinom i inovativnošću motiva te promišljenim kadriranjem. Naime, u središtu je zanimanja svećenik (Goran Navojec) koji obnaša svoju službu u selu religioznih fanatika, a život se odvija bez skretanja s ispravnoga puta sve dok veliki autoritet i „otac“ skladne zajednice ne ugleda njegovo veličanstvo zvano Sladoled. Ta je slastica pravi tabu u vremenu u kojem i pravi i kvazi, priučeni nutricionisti više nego ikad govore o važnosti zdrave prehrane, a u gradovima se otvaraju biotrgovine s možda ili sigurno organski uzgojenim voćem i povrćem te ostalim ekološki proizvedenim atrakcijama za osobe dubljega džepa. Stoga je sve veća grižnja savjesti čovjeka koji zastrani i odluči pojesti sladoled umjesto chia sjemenki. Naravno da je briga o sebi važna, ali je doista pretjerano na nekoga gledati kao na samoga sotonu ako uzme pokoji Normabel umjesto da se uključi u dugu meditativnu seansu.
U ovome slučaju sotonski je primjerak svećenik koji je pak drsko poželio sladoled, metaforu svjetovnoga iskušenja, zla i grijeha. Najprije ga je primijetio u ruci djeteta čija je majka (Helena Minić-Matanić) već ranije nagovijestila svojom pojavom da će poljuljati ravnotežu u svećenikovu umu i životu samoga sela. Zanimljiv je i podatak da je ženino ime Magdalena, a ono asocira na Isusovu učenicu, obraćenu grešnicu, svjedokinju njegova uskrsnuća. Ovdje grešnica ima jarko crvenu kosu i neuvjerljivo govori na dijalektu, no neosporno ima veliku moć zavođenja. Magdalena i sladoled zapravo su varijacija istoga motiva. U njegovoj gradaciji i gomilanju gubi se kontrola te uskoro jedva da i postoji osoba koja pohlepno ne liže svećeniku nedostupan objekt žudnje.
Odabir sladoleda kao metafore vrlo je dobro pogođen jer se na jednostavan način uklapa u kontekst te je jasno i razumljivo njegovo značenje. Uspješnost odabira dokazuje da film s nadrealnim elementima može funkcionirati bez raskošne cirkuske scenografije, tj. da je nekad umjesto puno novca potrebno imati samo malo mašte i rezultat ne izostaje – podsvijest je konkretno prokomentirana kuglicama jagode i čokolade. Čest je fokus na nutrini, a o uzdrmanoj psihi svjedoče i subjektivni kadrovi. Dakle, većinu prizora vidimo iz perspektive glavnoga lika, a osim sladoleda pozornost privlače i oronule freske kojima se možda aludira na svećenikovu ljubav prema Bogu koja naizgled blijedi jer mjesto toga savršenoga bića u svakome trenutku može zauzeti žena ili neki drugi grijeh. U planu detalja u jednome su trenutku i rastvorena ženina usta kroz koja proviruju pomalo đavolji zubi, a spomenuti postupak podsjeća na Jana Švankmajera i njegov uradak „Preživjeti svoj život“, gdje vrlo često nailazimo na taj element, toliko često da se to može smatrati autorovim potpisom. Povremeno vidimo i lice glavnoga lika u krupnome planu, a to se događa kada se stavlja naglasak na njegove dvojbe, promišljanja o lukavim taktikama na putu do cilja ili grižnju savjesti. U tim intimnijim trenucima prevladavaju i plošni kadrovi, dok već u sljedećima kristalno jasno primjećujemo mediteranski egzotičan krajolik – stare kamene kuće, slikovite ulice, pašne ograde…
No poetičnost ambijenta ne zasjenjuje komediju u kojoj svećenik čini sve da bi došao do ključnoga predmeta u Gospodnju nedjelju i gleda na to kao na pothvat dostojan angažmana lokalnih delinkvenata jer očito na legalan način nije moguće ostvariti želju. Premda nasmijava ta svećenikova žudnja za sladoledom ako se promatra doslovno, dok čujemo jeziv zvuk orgulja sjetimo se da je ipak slastica samo metafora i doživljavamo ovu priču kao tužnu i ozbiljnu. U svemu tome ima dosta burleske jer se radi o naizglednoj trivijalizaciji teme ljubavnoga zanosa i strasti osobe koja se zavjetovala na vjernost Bogu, ali i ležernom pristupu još općenitijoj borbi dobra i zla te činjenici relativnosti onoga što se smatra zlom. Preispituje se, dakle, problem celibata kojim se nameću umjetna ograničenja ljudima koji kao i svi ostali mogu doživjeti ljubav prema pripadnicama suprotnoga spola. Kad onaj tko bi trebao biti uzor svima prekrši pravila, čitava se zajednica osjeća nesigurno jer i besmislenost propisa može nekad biti bolja opcija od anarhije.
Ima situacija u kojima je neistinito npr. reći da je osoba stara 18 godina doista punoljetna jer nema svoje prihode, samostalnost, zrela razmišljanja, profilirane vrijednosti ni intelektualno-emotivnu stabilnost. No kad ne bi postojala ta artificijelna podjela na djecu i odrasle ljude, bila bi otežana orijentacija i pri poštivanju ostalih, vezanih pravila i sustav bi se raspao, slomio u kaosu. Pravila olakšavaju život, ali ih treba svako toliko okrenuti i prevrnuti sa svih strana, baciti među otpad ono što ne valja ili je zastarjelo te promišljati o primjeni načela u kontekstu pojedinačnih situacija… Film može navesti na ovakve ili slične zaključke, ali i ne mora. Ako nas zabavi i sladoled sam po sebi, to je – ponovimo – opet nešto više od onoga što nam je nudio prvi dan ovoga festivala nekoliko prethodnih godina.
Ocjena: 8/10
(Dobar film / Interfilm / Whistle Productions, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
