U rupi copy/paste generacije

Postajemo ribice u akvariju, jer nam je sjećanje sve kraće i kraće. Ima li to veze s našim konzumiranjem medija?

(Ilustracija: Danijel Drakulić)

„Dnevne novine su princip zla u suvremenom svijetu i vrijeme će pokazati ovu činjenicu u sve jasnijem svijetlu. Sposobnost novina da izopače neograničena je u svom sofizmu, budući da uvijek mogu potonuti niže u odabiru svojih čitatelja. Na kraju će uzburkati talog čovječanstva koji niti jedna država ili vlada ne može kontrolirati.“ – Sören Kierkegaard, „Posljednje godine: Žurnali 1853-55“

Orwellovskom težinom odzvanja ovaj Kierkegaardov citat, jer nekako se osjeća u zraku da je talog čovječanstva već ozbiljno uzburkan, a dnevni mediji u svim formatima duboko oru po tom taloga i igraju se spin doctora. Ono što je najzanimljivije u svemu jest da je posljednja i najnaprednija medijska platforma postala vodeća u toj medijskoj trci ka sudnjem danu“. Pogađate riječ je o internetu, koji je postao najsnažnije i istovremeno najjeftinije sredstvo medijskog zatupljivanja, ako se uzmu u obzir prosječna primanja internetskih novinara u odnosu na novinare iz drugih medija, a špranca je ista u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Jedina razlika je u stupnju eksperimentiranja s čitateljima (popularno zvanim konzumentima), odnosno kako na što jeftiniji način sačuvati njihovu pažnju. O utjecaju „cica i guzica“ je bilo govora na ovom portalu nekoliko mjeseci ranije, a ovog puta fokus će biti na radnoj snazi, selekciji i sistemu objavljivanja vijesti u sadašnjem trenutku. Spekulacijama o raznim teorijama zavjere ovaj tekst se neće baviti.

Geneza

Hrvatski medijski internetski prostor se na prvu čini sličnim kao i onaj zapadnih medija, ali razlike su velike jer se nije kretalo iz iste točke. Zapadni mediji su na vrijeme uočili važnost interneta u oblikovanju i prenošenju informacija, tako da su već prvi internetski portali bili ustrojeni po svim redakcijskim pravilima tiskanih dnevnika i agencija. I dan danas su to veliki mehanizmi za obradu i distribuciju informacija s tendencijom rastu u sličnom omjeru koliko raste i kapital koji se vrti u internetskom prostoru.

U Hrvatskoj stvar je krenula s potpuno druge strane. Od strane domaće struke internet je bio omražen od „dana jedan“. Bilo je to nužno zlo, prostor za freakove i geekove i nešto na što se gledalo, u domaćim uvjetima sveopće nepismenosti, a pogotovo informatičke nepismenosti, da takva platforma nikad neće imati snagu postojećih mainstream medija. One redakcije koje su sramežljivo odlučile prezentirati svoj rad na onlineu punile su novi kadar iz redova programera, odnosno ljudi koji nisu imali previše veze o tome na koji način funkcioniraju mediji, ili su se pak rješavali kadra iz primarnog formata, pa se u internetsku redakciju uglavnom išlo po kazni, jer jebeš novinara čiji tekst nije zavrijedio da bude otisnut na papiru. Tako je bilo početkom novog milenija.

Nepovjerenje u internet  su tih godina čak zagovarali i neki profesori sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti čija je svrha bila, između ostalog, proizvoditi buduće novinare, a sama činjenica s koliko je zakašnjenja jedan EPH kao vodeća medijska kuća ušao u internetski prostor dovoljno govori o prijeziru i iz profesionalnih redova. Iz medija u vlasništvu iste kuće se svako malo može naići na hvalospjeve Murdockovog sistema naplate (odnosno pretplate) na pojedina internetska izdanja i kako je to budućnost internetskog novinarstva, no eto, nikako da se odluče za taj „kiosk“ pristup. Kao da je remitenda problem, ili možda nešto drugo?

Uglavnom, hrvatski internetski prostor se razvijao stihijski, bez pretjerane kontrole i ustroja struke što se istoj unazad nekoliko godina vratilo u glavu poput bumeranga. Ponajviše zbog malih budžeta, internetske redakcije su razvile sistem kopiranja i prepisivanja svega na što su njeni novinari mogli naići. Istovremeno su imali i dobre alate za mjerenje posjećenosti i afiniteta čitateljstva. Stjecanje masovnosti bio je jedini imperativ. Nudilo se ono što su ljudi najviše konzumirali, a obzirom da je u pitanju bio omraženi medij, tako su i kriteriji mogli biti znatno liberalniji nego što je to slučaj s tradicionalnim formatima. Internetske veze su u međuvremenu bile sve brže, gadgeti sve moćniji i internetski mediji su po posjećenosti postali najmasovniji čak i u Hrvatskoj. Kako se to odrazilo na novinarstvo u Hrvatskoj? Najpreciznije je kazati da koliko je početkom novog milenija novinarska struka pišala po internetu, danas internet toliko, pa i više, piša po istoj.

Nepotrebni seniori i robovi juniori

Najveće otkriće internetski novinarskih polu-redakcija (jer se nikada nisu uspjele razviti u prave samostalne novinarske i nezavisne redakcije) jest da joj novinari uglavnom ne trebaju. Utrošak vremena na odlazak na presicu, boravak, povratak i pisanje o istoj je gubitak od 2-3 sata po čovjeku koji se ne isplati kad se uzme u obzir da isti novinar za to vrijeme može skidati vijesti s drugih medija. O istraživačkom novinarstvu na koje ponekad novinari klasičnih medija znaju potrošiti i po nekoliko mjeseci nema ni govora. Sve s predznakom „kultura“ na hrvatskim portalima nije ni zaživjelo.

Po istraživanjima navika konzumenata, vrijeme zadržavanja na portalima je iznimno kratko, no to nije protumačeno u stilu: izašli su iz našeg dućana jer ne nudimo bogznašta, već da to znači da ljudi ne vole čitati na internetu. Slijedom toga veliki intervjui i teme dobile su izgon i iz onih portala koji su još koliko-toliko držali do tih formi. Ako je već tako, novinari su potpuno suvišni kadar, a zanimljivo je kako je u internetskim redakcijama postalo nepisano pravilo da su oni koji su prešli tridesetu kadar za odstrel. Takvi obično imaju želju raditi nešto manje trivijalno i time postaju sporiji na užarenoj štanc traci trivija. Takvi već počinju razvijati i određene stavove i željni su dijaloga i preispitivanje modela rada. Naravno tek to je ono što je nepoželjno na prostorima na kojima je cijena mozga odavno određena: dvije marke, pardon, jedan euro.

U hrvatskom internetskom novinarstvu  tako vladaju stroga dobna pravila, kao da je u pitanju profesionalni sport ili možda manekenstvo. To nije mjesto gdje će itko dočekati penziju. Sukladno takvoj politici, vjerojatno ste primijetili da domaće internetsko novinarstvo nema svoje novinarske zvijezde. Ako i postoje kolumnisti, oni sigurno nisu potekli iz internetskog medija. Zar to nije čudno?

Za seniore dakle nema mjesta. A kako je s juniorima? Može se reći da niti jedna generacija hrvatskih novinara nije bila u jadnijem položaju od ove koja sad završava fakultet. U sadašnjim uvjetima internetskih redakcija, oni se nikada ni neće razviti u novinare. Obično čim dođu nabije im se norma u proizvodnji, odnosno skidanju i prevođenju vijesti, tako da tijekom radnog dana jedva mogu otići i na zahod. Sa svakim danom omjer broja vijesti i teksta u istima se sve više povećava u korist broja vijesti. Tekst je postao manje važan, pa više nije rijetkost da je na mogim mainstream news portalima naslov duži od samoga teksta kojeg predstavlja jedna rečenica. Sistem unovačivanja „juniora“ ide na ruku poslodavcu. Svaki student s novinarstva mora odraditi oko mjesec dana prakse, za koju naravno ne prima nikakvu naknadu. Dakle po pitanju kadra, internetske redakcije su bez problema popunjene s besplatnom radnom snagom. Oni mladi mazohisti koji se pronađu u takvom nekomunikativnom obliku novinarstva obično počinju honorarčiti za sitniš koji je daleko o „seniorske“ plaće. Tu će eventualno zaslužiti nakon 5-7 godina, a u njoj će moći „uživati“ znatno kraće jer ubrzo postati prespor za „sprint“, a novi juniori će „kucati na vrata“.

Zašto masovna proizvodnja vijesti?

Ljudski mozak posjeduje ograničenja u primanju i pohranjivanju informacija i slaganja po važnosti. Ako se prima manje informacija, svatko će imati više vremena za procesuiranje dobivenih, a to je dobar trening za pamćenje (sjetite se učenja napamet u školi – ponavljanje je majka znanja). Kad je dotok informacija prevelik, mozak brže „čisti“ stare podatke, a rezultat je kraće sjećanje, pogotovo sitnih detalja. Time se povećava manevarski prostor za spin. Zatrpavanje informacijama ima samo jednu zadaću: brisanje starih informacija, odnosno sjećanja. Izloženost prevelikom broju informacija tijekom dužeg perioda također izaziva i reakciju, dakle trenutak za koji ljudi obično kažu „da su se zasitili informacija“ i tada se obično „čiste“ time što konzumiraju medije u manjem opsegu ili ih uopće ne prate određeni period. Dakle odnos medija i čovjeka nije nešto što bi se moglo okarakterizirati kao prirodno stanje stvari.

A što s čitateljima?

Čitatelji se također varaju ako misle da su neki važan faktor. Nedavni eksperiment u hrvatskom medijskom prostoru je pokazao kako su čitatelji vrsta s određenim opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Ako navika traje dovoljno dugo, sadržaj medija je potpuno nebitan. Eksperiment je možda bio slučajan, a možda i namjeran i naravno svi s ovih prostora ga se sjećaju, ali nisu bili svjesni istog. Uglavnom sastojao se u tome da se novinarski kadar jednog dnevnog lista odlučio za štrajk. Po nekakvim dotadašnjim predviđanjima, svi vjerni konzumenti istih su ostali bez esencije svoje dnevne doze informacija i nekako je bilo logično da će svojim ne konzumiranjem istih medija podržati kreatore omiljenog im sadržaja. No to se nije dogodilo. Tiraža dotičnih dnevnih novina nije pala, a također se nije dogodilo jutro da se iste nisu našle na kioscima. Većinu čitatelja nije nimalo mučilo pitanje tko u tom trenutku uređuje i piše novine koje oni svako jutro kupuje na kiosku. Ne treba posebno lamentirati koga su ti isti konzumenti kaznili, koga nagradili i kakvu su poruku odaslali. Zašto se vlasnici medija onda uopće trebaju zamarati kvalitetom i normativima internetskih medija koje posjeduju, kad tamo po njima ni ne rade novinari, neke veće reakcije od strane čitatelja ionako nema ni u „važnijim formatima“.

Što bi rekao na današnju situaciju Sören Kierkegaard kad se još uzme u obzir da su ideologije protjerane u ropotarnicu povijesti u korist konzumentskog društva? U kojem smo stupnju pred „uzburkanost koju niti jedna država ili vlada ne može kontrolirati“?

Kad vas uhvati opsesivno-kompulzivni poremećaj kako bi se napojili svježim informacijama, samo se prisjetite riječi novinarskog velikana Huntera S. Thompsona iz romana „Strah i prijezir u Las Vegasu“: „…Čemu se ganjati s novinarima, ako je ovo sve što oni nude? (…) Tisak je gomila okrutnih pedera. Novinarstvo nije ni profesija ni zanat. Ono je jeftina univerzalna etiketa za odjebane i odbačene – lažna vrata u stražnje dvorište života, prljava popišana mala rupa zadaskana od strane građevinskih inspektora, ali dovoljno duboka da se u nju zavuče pijandura i masturbira poput čimpanze u kavezu zoološkog vrta.“

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X