Feministicama na zubu otkako je feminizma, ‘Ukroćena goropadnica’ Williama Shakespearea (1564-1616) današnjim je pojmovnikom izazovno, čak bezobrazno politički nekorektan komad koji lukom glavne linije zbivanja i jednim podugačkim monologom nedvosmisleno proklamira žensku skrušenost i poniznost prema muškome, ponajprije prema svome suprugu kojem se supruga dužna bespogovorno pokoravati i u tome pronaći zadovoljstvo. Savršen brak je onaj u kojem muž zapovijeda, a žena sluša i – u tome uživa.
Ili je, hm, tom naizglednom neskrivenošću poruke prikrivena duboka ironija. Ili se, pak, Shakespeare nije ni zamarao ideološkim značenjem, koje svojedobno i nije burkalo duhove – siže o oštrokonđi što postaje krotka u rukama strogog muža postoji u to vrijeme kao folklorna predaja u većem dijelu Europe – nego je jednostavno slušao stvaralačko nadahnuće i ne strepeći pred raljama tad nepostojeće političke korektnosti zaigrano ispisao što mu je palo na um, jer mu se to učinilo zgodno. Lijep i bogat jezik, dobar ritam, duhovit stih, pronicljiva zapažanja, oštroumni portreti, živi likovi i opća filozofičnost, međutim, odlike su kojima bard osvaja u svakome komadu – sve u nas uspješno preneseno u gotovo svakome prijevodu – bio on od kasnijih procjenitelja smatran igrarijom ili mudrolijom.
Komediju nastalu između 1590. i 1594., smještenu u talijansku Padovu i okolicu Verone, veliki hit, vele, Shakespeareova kazališta Globe, redateljica je Nina Kleflin odlučila postaviti kao vedru, zabavnu, šaljivu igru u čast čaroliji kazališta kao mjestu gdje se do istine dolazi prerušavanjem, pretvaranjem i preuzimanjem tuđih identiteta, posredno, baš kao i Shakespeare, sugerirajući da je i stvarni život pozornica na kojoj nerijetko, hotimice i nehotice, svjesno ili inercijom društvenog diktata preuzimamo očekivane uloge i u težnji za ostvarenjem cilja kreiramo (samo)obmanjivački samoreprezentacijski profil.
Dobar novi prijevod Andyja Jelčića (dva prethodna, standardna, Milana Bogdanovića i Mate Marasa, kazališno su nedovoljno prohodna za današnjeg gledatelja, pojašnjava Jelčić u napomeni programske knjižice), neopterećen, no s primjerenim poštovanjem ostvaren pristup piščevu domišljatom i melodičnom stihovanju u rimi i izvan nje te stvaranje ugođaja žustrine i radosti neka su od izraženijih obilježja ove „Ukroćene goropadnice“ koja će završnim monologom naslovne, svježe udane Kate (Ana Kraljević) ponekog nasmijati, ponekog zgroziti, ponekog zbuniti, u ponekoga izazvati odobravanje…
Uz određenu dozu pučkopredstavljačke nonšalancije u ritmu i preciznosti, jednostavnu i efektnu scenografiju Osmana Arslanagića čiji je temelj pet pomičnih tobože drvenih okvira, portala i nenametljiva, no djelotvorna svjetlosna rješenja, također Arslanagićeva, ubacivanje jedne reperske točke (napose je smiješan plesni okušaj starčića Gremia u izvedbi Dražena Čučeka) i nekoliko isječaka klasika baštine rocka („Yesterday“ Beatlesa, „Ring of Fire“ Johnnyja Casha…), šarolike kostime Marije Šarić Ban, nenametljivu, anakronu glazbu Tomislava Babića i ponešto gustiozno ponesenih glumačkih izvedbi, otprilike dvoipolsatna Komedijina „Ukoroćena goropadnica“ (premijerno izvedena 20. rujna 2013) površinski čilo razonođuje, s pravom vjerujući da umnost utkana u tekst iz njega jednostavno ne može izvjetriti.
(ZGK Komedija, Zagreb, 11. travnja 2015.)