Urban&4 & Zagrebačka filharmonija – guilty pleasure

Njegov posljednje studijski album ‘Mamut’ nosio je sporogoreći olovni ton, nakon njega je objavio dvostruki live album iz Doma sportova, pa se još jedan live uradak, tj. Urban&4 & Zagrebačka filharmonija tu doima kao posebno zašećeren epilog kojim kao da sam Urban poručuju da je digao ruke od ‘biti Damir Urban’.

Urban&4 & Zagrebačka filharmonija

Spajanje filharmonije i rock bendova uvijek je bolje zvučalo kao ideja, dok je u praksi kod mnogih to znalo rezultirati nečim što bi se kolokvijalno moglo okarakterizirati pompoznom dosadom. Skoro uvijek je to bio spoj dvije grandioznosti s osrednjim ishodom, jer se u konačnici radi o sukobu dva suprotna svijeta i dvije oprečne, nazovimo ih, ideologije. To proizlati iz toga što i oni, uvjetno kazano, najavangardniji moderni glazbenici u izričaju (avangardno je možda u početku njihove karijere, ali u fazi stapanja s orkestrom je to već nešto dobro zapečeno u kolektivnoj memoriji, da ne kažem oprobano komercijalno) kad je filharmonija u pitanju uglavnom razmišljaju o nekim sigurnim rješenjima podebljanja pozadinske glazbe unutar aranžmana za bend. Dakle, prilično usko i ograničeno. S druge strane avangardne orkestracije teško se mogu iskoristiti u modelu pop ili rock pjesme. Ono što se unaprijed očekuje u takvim spojevima je nešto što podrazumijevamo pod pojmom ‘revijalnog’, odnosno bez prevelikih iznenađenja.

Uživo to još ima smisla, ali daleko manje kao snimljeno djelo. No unatoč svemu, ispostavlja se da je u hrvatskim okvirima među veteranima rocka taj model u posljednje vrijeme popularan. Goran Bare je nakon uspješne izvedbe u prepjevu „Sunce više ne izlazi“ angažirao orkestar u nekoliko pjesama pored spomenute, nedavno na velikom koncertu na zagrebačkoj Šalati , što se baš i nije pokazalo nekim sretnim rješenjem, jer bilo je to samo pojačanje pozadinske glazbe i ništa više od toga.

Damir Urban upustio se u to godinu dana ranije u Lisinskom, a taj koncert upravo je objavljen na izdanju jednostavnog naziva Urban&4 & Zagrebačka filharmonija. Prije upuštanja u analizu, treba reći da Urbanov opus već u startu nosi drukčiju potku, a time i drukčije izazove za klasičare. Naime, rokersko je jedino stanje njegovog uma, dok u glazbenom smislu ima dosta toga što izravno provocira ‘rock kanone’ i ne uklapa se u njih. Urban uvijek bježi od okvira, jer je jednostavno takav, čak i svjesno na svoju štetu (tj. svoje popularnosti), čega je i sam svjestan. On u kombinaciji s filharmonijom jest kao da rad nekog od slikara futurista s početka XX stoljeća uokvirite u jedan od onih, nekad u narodu omiljenih kitnjastih, zlatnom bojom obojenih, ramova za goblene.

Njegov posljednje studijski album „Mamut“ nosio je sporogoreći olovni ton, nakon njega je objavio dvostruki live album iz Doma sportova, pa se još jedan live uradak, tj. Urban&4 & Zagrebačka filharmonija tu doima kao posebno zašećeren epilog kojim kao da sam Urban poručuju da je digao ruke od ‘biti Damir Urban’.

Doima se to tako i sa šestominutnom filharmonijskom uvertirom u koju su ukomponirane sve ‘arije’ tj. pjesme koje će se potom izvesti. Ta uvertira je gotovo diznijevski slatkasta – prava klasičarska moderna i nenametljiva vožnja koja kao da je skladana za neki cjelovečernji animirani film. Taman dovoljno vremena da pomislite kao su i Urban i Ante Gelo, koji je pisao aranžmane za okrestar, ili potpuno pukli ili se dobro zezali u kreiranju parodije. No ubrzo biva jasno da su se našla dva kapaciteta koji i dalje razmišljaju izvan okvira u okolnostima kad je taj okvir sam po sebi ball and chain, kako bi rekli Amerikanci.

S „Ruke“ i „Odlučio sam da te volim“ filharmonija diše s Urbanom i četvorkom, onako kako se to u najmanju ruku konvencionalno i očekuje, no potom kreću mješovita aranžmanska rješenja i eksperimenti koji su urodili kvalitetnim plodom u simbiozi elektrificiranog benda i velikog orkestra. Događaju se momenti gdje se bend potpuno povlači iz zvučne slike, a na njegovo mjesto uskaču neočekivani ‘instrumentalistički fragmenti’ okrestra što stvara dojam kao da je Gelo filharmoniju stalno držati u nekog testnoj fazi (orkestrom je ravnao maestro Krešimir Batinić, tako da njemu idu pohvale za izvedbu te hibridne zvučne slike), kao da namjerno ne želi onaj (dosadni) forte na refrenima, otvarajući time sasvim novi prostor Urbanovom bendu koji i tu zna biti samo decentni odjek ili ukras filharmoniji, ili bolje kazano, njen ravnopravni zvučni dio.

Za pjesmu „Sutra ćemo pričati“ može se reći da izvedba s filharmonijom definitivno predstavlja njenu najbolju verziju, kao da je stvorena da njeno psihotično horor ozračje trilerski bude odsvirano na drvenim udaraljkama, dok „Žena dijete“ odiše „Eleanor Rigby“ pristupom, ali u aranžmanu napisanom za flaute, a ne gudače.

Izuzetno pogodnom za orkestar pokazala se „Mjesto za mene“ u općenito gledano kulminirajućem završetku albuma u kojem je „Mala truba“ dobila zaseban intro (dakako na trubi), kao što i odjavni valcer „Astronaut“ (inače singl s kojim je Urban u devedesetima i započeo svoju solo karijeru) zvuči kao da je od dana kad je skladan čekao upravo ovaj filharmonijski trenutak. Odlične simboze 4 i Zagrebačke filharmonije u upbeat momentima nude „Nebo“ i „Black Tattoo“ koje su s razlogom izazvale euforiju u Lisinskom, dok s druge strane Gelo nije propustio priliku od „Moja voda“ napraviti himnu na tragu jedne „Stairway To Heaven“, jer dovraga, netko je i to morao učiniti.

Zanimljiv je i pristup Urbanove četvorke koja se nije libila i svoj zvuk napraviti teatralno velikim. U tom kontekstu bih se mogao okladiti da nitko na domaćoj sceni nije imao dublji zvuk snare bubnja od onog Marca Bradaschie na ovom albumu. Uspoređujući dvostruki „Live 2015“ i ovo izdanje nije se teško oteti dojmu da Urban&4 & Zagrebačka filharmonija nudi bolju protočnost, ali i kvalitetniju zaokruženost best of materijala, što se može pripisati kao zasluga Anti Geli koji koječemu na ovoj sceni da dozu probavljivosti, a kamo li to neće jednom Urbanu. No opet, osjetno je da je i njemu ovo bio poseban izazov jer je uspješno naglasio gotovo urođenu himničnost pjesma riječkog glazbenika, jer i to je, dovraga, već trebalo izaći na vidjelo.

Uza sve u vokalno-izvođačkom segmentu, Urban je bio posebno u dobroj formi tog 4. srpnja 2018. u Lisinskom. Dakako, nimalo ne čudi što se ovaj album prodaje kao dodatak jednom ženskom časopisu jer je Urban&4 & Zagrebačka filharmonija definitivno najkomercijalniji outfit u njegovoj karijeri, ali opet skrojen izuzetno elegantno po mjeri njegovog lika i djela. Najbolji domaći ‘guilty pleasure’ ovog ljeta. Za slušati glasno.

Ocjena: 8/10

(Croatia Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh