Ulazak srpskog benda Van Gogh na hrvatsko tržište mijenja puno stvari na sceni i to u pozitivnom smjeru. Suradnja između Zagreba i Beograda više nije sramežljiva, već je krenula punom parom, bar kad je o glazbi riječ.
U novijoj hrvatskoj kulturnoj povijesti jedan datum je postao važan, bez obzira na ishod. Mnogi tog datuma nisu ni svjesni jer nije bio upakiran u medijsku pompu koja obično prati neku drugu vrstu događanja. Već smo navikli da se (ne samo u tom segmentu) obično slavi kad netko od naših državljana postigne neki uspjeh ili bude zapažen u inozemstvu (ali ne uvijek i ne svi).
No postoje događaji reciprocitetnog karaktera koji su jednako važni, ako ne i važniji. Dakle povijesni datum je 30. svibnja 2011. godine. Tog dana je beogradski rock sastav Van Gogh nastupio u dvorištu zagrebačkog Teatra ITD pred brojnim predstavnicima hrvatskih medija. Nije se tog sunčanog dana štedjelo ni na binskoj opremi, ni na promo materijalu ni na završnoj zakusci… I sve u organizaciji Croatia Recordsa, odnosno bivšeg Jugotona kako se tog dana često običavalo govoriti na tom mjestu i tom prigodom.
Zašto je taj dan važan, pitate se? Da je bila bilo koja druga hrvatska diskografska kuća u pitanju, ne bi imalo tu težinu kao kad je Croatia Records u pitanju, najviše zbog profila izdanja i imidža kuće koja je skoro u potpunosti orijentirana na domaću produkciju širokog spektra. A nakon svih silnih pretumbacija u posljednjih dvadeset godina u narodu su još uvijek prihvaćeni i priznati kao najprepoznatljiviji domaći mainstream diskografski brend.
Kad jedna takva kuća oštro zaigra na adut kakav je Van Gogh, koji je u Srbiji tijekom posljednjih dvadeset godina izrastao u respektabilni rock bend koji poput našeg Hladnog piva puni najveće otvorene i zatvoren prostore, onda je to veliki događaj, ako se uzme u obzir sve što se od ’91. događalo na ovim prostorima.
Van Gogh nije ime koje u Hrvatskoj može ubirati plodove kao svi jugoslavenski izvođači koji su ostali u kolektivnom pamćenju prostora od Vardara do Triglava. Prosječnom hrvatskom slušatelju imena Đule, Srba, Bane i Dragan ne proizvode nikakav poznati odjek u glavi. Ne asocira na ništa. I kao takav Van Gogh je na ovom tržištu potpuno novo ime – netko tko objavljuje svoj prvi album.
A taj prvi album je bogato opremljena CD i DVD kompilacija koja sažima najbolje trenutke grupe u posljednjih 25 godina. Dakle, nisu tu „djeca“ u pitanju, neki novi Plavi orkestar ili Toše Proeski, već iskusni glazbenici sa stotinama tisuća kilometara u guzici koji su prošli sito i rešeto da bi se dokazali i uspjeli postići zavidnu karijeru na domaćem terenu.
No osvajanje novog tržišta, pogotovo Hrvatskog je nešto što zahtijeva prilično ulaganja da bi se došlo u poziciju održavanja čisto solidno popunjenog koncerta, jer je logično da bend poput Van Gogha nije u situaciji da bi preko klupskih veselica zidao status ispočetka. Za to bi mu trebalo najmanje deset godina. Stoga je odluka Croatia Recordsa da se prihvati tog projekta i kompletne logističke podrške koja ide uz to svakako hrabar potez jer nema nikakve garancije za pozitivan ishod.
Time će konačno i najglupljima postati jasno da dvadeset godina sviranja u nacionalne svirale u nacionalnim dvorištima možda uspješno titra nacionalni ponos, ali je više-manje neisplativo. Nema tu za nikoga dovoljno „dekice za pokrivanje“, ako želiš pokriti trbuh, otkriješ noge i suprotno. Dalje>>