Gledajući ih kako odaju počast svojim preminulim prijateljima i Dublinersima svirajući tu irsku muziku stegne vam se grudni koš i odjednom se osjećate premaleno…
Iskreno, ne znam kad sam se zadnji put tako osjećao na nekom koncertu. Mjesečno ih posjećujem 5 – 6, imam svoj ritual, što piva – pauze, što puš – pauze, znam kad se treba ispišati i kako izbjeći kabadahije, sve to znam. Isto tako i s izvještajima s tih istih koncerata. Imam svoj ritual i linearno slijedim misao. Kao nekakav osobni homagge, The Dublinersi će vješto izmaći svakoj standardnoj kritici jer količina emocija i sladunjavosti koja vas obuzme kad vidite te potrošene starce na stageu prevelika je da bi ju nadmašila neka racionalna kritika.
Gledajući ih kako odaju počast svojim preminulim prijateljima i Dublinersima svirajući tu irsku muziku stegne vam se grudni koš i odjednom se osjećate premaleno. Soundtrack irskog folka i tradicionalnih balada samo pogoršavaju stvari. dok promatrate njihove zapise na video wallu, Cierana Bourkea koja je volio pivo i žene i Barneya McKennu, najvećeg bendžo majstora kojeg je svijet ikad vidio.
Oni u 2012. godini, tamo, na pozornici Tvornice koja je prije nekoliko mjeseci ugostila M83, pričaju o pjesmama koje su NAUČILI. Koncentrirajte se malo na tu premisu. Možda sam ja jedini kojem je divna, ali sama pretpostavka da neku pjesmu morate naučiti jer je prenošena usmenom predajom i izvođena u stotinama drvenih pubova, na stotine različitih varijanti kroz stotine godina čini vam da se identificirate sa svim ljudima koji su tu pjesmu čuli sad, prije 50 ili prije 100 godina, i odjednom ste dio nečeg ogromnog. Intiman je sinoć bio ambijent u Tvornici bez obzira što je bila prepuna i bez obzira što su neke budaletine veličale Dinamo na šanku. Recitali između pjesama za koje je bio zadužen John Sheahan u čast preminulim Dublinersima evocirali su svaku osobinu koju je Dubliner za života imao. Bourke je nastupao šeretski, volio je pivo, harmoniku i žene, McKenna je bio ribar, bendžo majstor, tvrd na riječima i cinik.
Multimedijski koncert su podijelili u dva, njihovim riječima, poluvremena što je sa 70 godina na leđima bilo i za očekivati. Na video wallu su se izmjenjivale priče iz pedesetogodišnje povijesti koju su uredili Dublinersi. Nešto slično kao što je radio i Johnny Winters u Tvornici prije nekoliko mjeseci međutim ni u pola toliko emotivno. Wintersove slike pričale su o njegovoj velikoj prošlosti, apostorofirale njegovu slavu, slike s Hendrixom, Jaggerom i Muddyjem Watersom govorile su zapravo kakva je faca Winters bio i čije je groupie mogao ševiti. Dublinersi su nam pružili komadić privatnog života, backstage zajebanciju s reklamama za pivo koje su snimali 70-ih, privatna druženja na irskim vrletima, šetuckanja u jeansu po dublinskim ulicama…Pred sam kraj koncerta izveli su „Wild Rovera“, a na pozornici se pojavio i James Cannon. Ne želim se baviti nekim priglupim „što je pjesnik htio reći“ spekulacijama, ali prilično efektan način da se poruči da Irska ima mlađu generaciju koja će irski folk i dalje doživljavati kao način života i čije će pjesme i dalje biti soundtrack nadolazećih života.