Prvo i osnovno što će svatko (pa i bilo koji budući gledatelj) istaknuti kada je riječ o filmu ‘Victoria’ jest činjenica kako je svih njegovih 136 minuta snimljeno u jednom kadru. Na sreću, to nije jedino što ova triler-drama ima za ponuditi.
Snimiti cijeli dugometražni film u jednom kadru je podvig koji se uistinu rijetko ostvaruje, a o tome dovoljno govori i podatak kako je do sada u povijesti kinematografije na taj način realizirano svega osam komada, od kojih je kultni “RussianArk” vjerojatno i dalje najpoznatiji. Bilo je tu dakako i još nekih varijanti koje su montirane tako da izgledaju kao da je sve snimano u jednom kadru, počevši od Hitchockovog “Užeta” iz 1948. i zaključno s prošlogodišnjim remek-djelom, “Birdmanom”, ali kada se cijela ta priča uistinu isfura u kontinuitetu… ufff, svaki filmofil će uživati u čistoj genijalnosti pokreta kamere i koncentraciji/znanju/vještinama improvizacije glumaca. Dakako, uvelike pomaže ako je sam film umjetnički i dramaturški vrijedan gledanja, a “Victoria” to u svakom slučaju jest.
Cijeli se film događa u periodu od nekih četiri sata ujutro pa sve do zore, a mjesto radnje je jedan od berlinskih kvartova. Pratimo mladu Španjolku Victoriu (Laia Costa), neiživljenu djevojku koja radi kao konobarica nakon što joj je životni san o karijeri pijanistice naprasno prekinut. Nakon techno partya susreće četvoricu lokalnih mladića među kojima je simpatični Sonne (Frederick Lau) te između njih dvoje odmah počinju frcati iskre. No, kako večer odmiče, Victoria saznaje sve više o svojim novim prijateljima i njihovim mračnim tajnama, što će ju na kraju dovesti i u po život opasnu situaciju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Kp8wcV3GjW0[/youtube]
Iako ću po treći put ponoviti da sam način realizacije “Victorie” nije jedino što ovaj film ima za ponuditi, jednostavno je nemoguće ne započeti time. Direktor fotografije/kamerman Sturla Brandth Grøvlen u svakom slučaju zaslužuje Srebrnog medvjeda osvojenog na filmskom festivalu u Berlinu jer je savršeno uspio izvesti ovaj iznimno težak zadatak ne samo s tehničke, već i s umjetničke strane. Dakako da ga je cijelim putem vodio redatelj Sebastian Schipper, ali njegova je sposobnost improvizacije, intuicija pri prikazivanju bitnih elemenata za razvoj likova i priče te besprijekorno kadriranje i fluidnost pokreta koji inače vrlo nezgodan stil „kamere iz ruke“ čini bezbolnim i nimalo iritantnim samim tim elementima spriječila totalnu krađu showa, tako da kamera od ludog trika kojeg bi mnogi iskoristili kao glavni faktor svojeg filma ovdje postaje samo suptilno oruđe za prikazivanje fantastičnog svijeta berlinske ulične zbilje, prebacujući fokus na same aktere priče.
A upravo je ono što gledamo ispred kamere daleko zanimljivije i kompleksnije od nje same. Prije svega, svi likove, a pogotovo mladi Costa i Lau, imaju nevjerojatnu kemiju koja njihove portrete čini životnima do te mjere da gotovo izgleda kao da se radi o dokumentarcu. Pošto je scenarij bio samo okviran i odnosio se na neke glavne faktore priče, većina dijaloga, akcija i reakcija je u potpunosti improvizirana te stoga izgleda mnogo prirodnije i zanimljivije. Istina, Schipper si je tu uvelike olakšao time što je lik Victorie postavljen kao stranac pa i sami njeni pokušaji komunikacije s drugima na lošem engleskom postavlja dodatne elemente dramaturgije, ali i bez toga bi mladi glumci sigurno uspjeli stvoriti to malo karakterno-stilsko remek-djelo koje su stvorili. Posebno je impresivna i gotovo opipljiva nevjerojatna napetost koja se provlači kroz cijelo trajanje filma, gdje se uz pametno korištenje kamere i početno postavljanje likova kao nekakvih sumnjivih i labilnih karaktera stvara osjećaj kako će se svakog trena dogoditi nešto uzbudljivo, zbog čega se “Victoria” uistinu gleda s ruba stolice.
Na žalost, nije sve tako bajno, a ono što je jedna od glavnih vrlina “Victorie” je ujedno i njezina najveća mana. Naime, snimanje cijelog filma u jednom kadru dovodi do određenih poteškoća, prvenstveno kada se govori o kontinuitetu i definiranju karaktera i situacija. I dok se sama režija još može izvući stilizacijom te opravdati time da je način snimanja u jednom kadru iz ruke opravdan za vjerno dočaravanje priče, ona sama počinje patiti kako se film bliži svom kraju. Česta su tako nedefinirana ispadanja iz lika nekih glumaca, pogotovo Laie Coste, čije reakcije vrlo često znaju biti krajnje oprečne i to u razmaku od svega nekoliko minuta. Možda je to bila i namjera, ali svakako utječe na realnost njenog lika. No, daleko je veći problem što, kako priča odmiče, situacije i reakcije likova postaju toliko nebulozne da uistinu izbacuju iz takta. OK, anegdote poput „Zaspao na WC školjki u kući u koju je provalio“ možda čine zabavan članak u novinama i tjeraju nas da se zapitamo kako netko može biti toliko glup i nesposoban, ali kada se situacije takvog kalibra događaju u ozbiljnoj triler-drami jednostavno… ljute! Cijeli je treći čin, iako bez sumnje napet i dramatičan, temeljen na toliko nebuloznim postavkama i glupim reakcijama glavnih likova da sam postao iskreno iziritiran, toliko da je za mene tim propustima integritet cijelog filma ozbiljno narušen.
Inače nisam jedan od onih koji picajzla na gluposti filmskih likova ili broji svaku greškicu ili rupu u scenariju, ali upravo zbog silnog truda, stimulativnih scenarističkih okvira i fantastične glumačke postave ovakvi propusti bole daleko više nego inače. Što je najgore, Schipper je kao scenarist i redatelj uspio složiti iznimno kompaktna i slojevita dva čina da bi onda u trećem nekim svojim neshvatljivo prvoloptaškim i neutemeljenim odlukama gotovo poništio sve dobro što je napravio. Ipak, sasvim je opravdano zažmiriti na jedno oko i pogledati “Victoriu” bez obzira na neke njezine mane, jer je furiozna vožnja i napetica kakva se uistinu rijetko viđa.
Ocjena: 7/10
(MonkeyBoy, DeutschFilm, Radical Media, WDR, Arte; 2015)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
