Razgovor s redateljem naših najgledanijnih filmova nekoliko dana prije premijere njegovog kazališnog komada ‘Veliki manevri u tijesnim ulicama’.
„Veliki manevri u tijesnim ulicama“, kazališni komad u režiji Vinka Brešana prema romanu Ive Brešana svoju će premijeru doživjeli u petak, 22. veljače, u šibenskom HNK-u. Vinka Brešana s promuklim grlom („nije od vikanja na glumce, nego od umora“) zatekli smo na macchiatu između dvije probe.
Predstavu je prvi postavio Marin Carić prije 24 godine. Što vas je ponukalo da se prihvatite tog posla?
Zato što me prije pola godine nazvala ravnateljica Nera Gojanović s idejom da u šibenskom HNK-u postavi „Velike manevre“, a da ja to režiram. Rekao sam: „Dobro“.
U najavama se posebno naglašava da Brešan mlađi režira Brešana starijeg u Šibeniku prvi put. Je li to i vama neki značajni detalj u ovoj priči?
Je li to nešto značajno ili ne, vidjet ćemo u petak. S Ivo Brešanom sam već surađivao i na filmu i u kazalištu. Ovoga puta je, eto, novi trenutak taj što se to događa u Šibeniku. To mi predstavlja zadovoljstvo. Mada, na „Velikim manevrima“ ustvari i ne radim s njim.
Ne dolazi na probe?
A što bi radio na probama? On je taj tekst napisao prije 24 godine, sad je na meni sve ostalo.
Koje su mane takvog rodbinsko-poslovnog odnosa?
Obojica smo profesionalci, znamo svoj posao i nema svađa.
Ma dobro, ali morate priznati da to nije baš uobičajeni odnos dva kreativca?
Ako postoji cilj, onda je sve podređeno tom cilju, bez obzira tko je kome u rodu. Da to nije tako, svojim bismo rodbinskim odnosom utjecali na cijeli projekt. Mi smo izvan projekta otac i sin, unutar njega smo pisac i redatelj.
Koja je i kolika bila uloga Ive Brešana u ‘Svećenikovoj djeci’? Na odjavnom špici nije bilo njegovog imena…
Čujte, kad u obitelji imate čovjeka koji zna sve o pisanju scenarija – baš sve – normalno je da ću mu poslati materijal da ga pročita. Uvijek me zanima što je shvatio, što nije i na što moram obratiti pažnju u doradi scenarija.
Za razliku od filma, koji je postao najgledaniji hrvatski film, predstava ‘Svećenikova djeca’ koju je postavio Mate Matišić nije postigla bogzna kakav uspjeh…
Ne bih se ja usudio tvrditi da uspjeha nije bilo. „Svećenikova djeca“ su imala praizvedbu u Splitu i teško mi je suditi koliki su uspjeh ili neuspjeh doživjela. Ali, nakon toga je bila premijera u Moskvi, koju je napravio Puškin teatar, jedan od najznačajnijih teatara u Europi. A to, priznat ćete, nije mali uspjeh. Pitanje je u nečemu drugome – kakva je percepcija teatra u Hrvatskoj? Vrlo je teško uspoređivati uspjeh neke drame s uspjehom filma.
Što bi značio uspjeh u našim okvirima? U Americi se, vjerujem, uspjehom ne smatra ako film uspije vratiti uložena sredstva, a zarada je minimalna.
Nemojte biti tako sigurni u to. Poznajem dosta američkih producenata i uspjeh se niti tamo ne mjeri samo novcem. Često se dogodi da neki američki film izgubi novac, ali dobije dobre kritike. Kvaliteta filma nije jamac uspjeha, no režiseru takvog filma producenti će i dalje davati šansu.
Dobro, ali imaju li takva mjerila i holivudska studija?
Da. Naime, jedan takav studio godišnje proizvede deset filmova, a samo dva zarade i pokriju trošak svih ostalih.
Što je, dakle, s uspjehom domaćih filmova u Hrvatskoj?
Unutar granica je to, naravno, komunikacija s publikom. Bitan element u cijeloj toj priči jest i ima li film snagu prijeći granice Hrvatske. Film je naš kulturni proizvod i dosta je bitno da se uspije nametnuti u drugim kulturama.
Naši filmovi često dobijaju nagrade na festivalima za koje je malo tko čuo. Kolika je objektivna reputacija naše kinematografije vani?
Svijet filma je jako surov. Postoje tri moćna i velika festivala – Cannes, Venecija i Berlin, svi ostali su od lokalnog značaja i ima ih više nego dana u godini. Ono što se kod nas može smatrati uspjehom jest da uđete u program jednog od ta tri festivala ili da ste nominirani za neku od nagrada. To su stvari koje se primjećuju. Dalje>>