Razgovor s redateljem naših najgledanijnih filmova nekoliko dana prije premijere njegovog kazališnog komada ‘Veliki manevri u tijesnim ulicama’.
Za ‘Svećenikovu djecu’ dobili ste 4,9 milijuna kuna od Hrvatskog audiovizualnog centra, organizacije koja se ovih dana našla na meti kritike jer, osim što raspodjeljuje novac, ne vodi računa o promociji niti distribuciji hrvatskog filma. Kao primjer naveden je „Šuti“ Lukasa Nole, dobitnik brojnih nagrada u Puli koji je propao u kinima. Vaše mišljenje?
HAVC je vrlo mlada institucija. Ono što znamo o njoj jest da joj je ravnatelj Hrvoje Hribar, koji se obavezao da će hrvatski film učiniti vidljivijim u svijetu te da će vratiti publiku u kina. I ne može se reći da se to nije i dogodilo: lani je hrvatski film imao dvostruko više gledatelja nego u najboljim godinama ovog stoljeća. S druge strane, „Obrana i zaštita“ bila je u Berlinu, „Svećenikova djeca“ su bila nominirana za Europsku filmsku nagradu…
I sve je to zasluga HAVC-a?
Gledajte, uspjeh pojedinačnog filma je zasluga autora, a kad se zbroji uspjeh svih hrvatskih filmova, to je uspjeh HAVC-a. Prema tome, u ovom trenutku ne možemo reći da HAVC ne valja. HAVC radi dobro, a je li savršena institucija – apsolutno nije. Još je jako puno prostora da se ta institucija razvije i riješi čitav niz problema.
Poput…?
Činjenica je da se hrvatski umjetnički filmovi slabo gledaju. To je problem, ali to nije samo problem HAVC-a, nego nečeg drugog.
Čega?
Znate, ja sam malo stariji od vas, i u osnovnoj školi sam imao „Medijsku kulturu“ i jednom tjedno sam slušao predavanja o filmu. I domaćem i stranom. Ta kultura je jako zanemarena, moramo obrazovati mlade ljude i naučiti ih da ne izbjegavaju hrvatske filmove. Onda se neće dogoditi da kvalitetni filmovi ne budu gledani.
Odakle dolazi novac kojega HAVC raspodjeljuje?
To je djelomično „javni“ novac iz proračuna, dijelom je novac kabelskih operatera… Odakle sve dolazi taj novac, to je složena matematika. Dolazi od onih koji koriste audio-vizualne medije.
To vas pitam zbog 3 i pol milijuna HAVC-ovih kuna koje je dobila Jasmila Žbanić za film ‘Otok ljubavi’, a što joj je nedavno spočitnuo premijer Milanović… Dakle, je li to bio državni novac i je li imao pravo baratati tim argumentom?
Imao joj je pravo reći da je dobila tri milijuna kuna, jer je to činjenica. Međutim, nema joj pravo reći da je taj novac dobila za film koji će vidjeti sto ljudi. To je nešto što se apsolutno ne smije. Premijeru treba zamjeriti na vokabularu, jer to nije vokabular primjeren njegovoj funkciji. Jasmila Žbanić će svoj istup braniti pred Časnim sudom hrvatskih filmskih redatelja.
Ako se javni istupi umjetnika mogu smatrati performansom, onda bi i Žbanićkino „marš kući“ upućeno Milanoviću mogla biti provokacija na tom tragu.
Član sam Društva hrvatskih filmskih redatelja i ne bih htio nijednom svojom izjavom utjecati na odluku Časnog suda. Ako bude konzekvenci, Jasmila Žbanić će ih snositi.
Niste ni vi neskloni provokacijama. ‘Svećenikovom djecom’ iskušavali ste živce Crkve…
Ne bih rekao da sam provocirao Crkvu, već društvo.
Ima li kakvih ‘podvala’ u ‘Velikim manevrima’? Hoće li Šibenčani u nekom trenutku shvatiti da ismijavaju sami sebe?
Sumnjam. U Šibeniku, znate i sami, postoji kolektivna igra zafrkancije – uhvatiti nekog „u đir“. Sad se postavlja pitanje koliko je ta društvena igra benigna, a koliko može biti surova i izazvati tragediju. Ova predstava je jedna vesela priča o tragičnim sudbinama.
Hoćete li i nakon ove premijere tvrditi da vi uopće niste kazališni redatelj?
Hoću. Smatram da je teatar umjetnost glumca, a ne redatelja.
Sad ste samo skromni ili…?
Ne, ne. Dokazat ću vam to u pet sekundi. Naime, sve što vidite u filmu – ja sam odlučio da to tako izgleda. Dok u petak na premijeri ništa neću kontrolirati. Ako glumac odluči da će odlumiti drugačije, on će to i učiniti, ja tu ne mogu ništa. Redatelja u kazalištu smatram pomoćnim umjetničkim osobljem.
Nismo se dotaknuli Zagreb filma, tamo ste još uvijek direktor?
Da, bogme već osam godina. Sad sam na godišnjem, da me netko ne optuži da primam plaću dok radim predstave!
S čim se možete pohvaliti?
Vrlo kratko: kad sam došao u Zagreb film, proizvodila su se tri filma godišnje. Danas je u proizvodnji 19 filmova.
Sad se opet vraćamo na priču o uspjehu – koliko su dobacili ti filmovi?
Postoji jedan festival koji se zove Clermont-Ferrand, za koji vjerojatno niste čuli, ali to je Cannes u svijetu animiranog filma. Naš film „Skriveni talent“ ušao je u službeni program festivala i to je veliki uspjeh. To naravno nije na naslovnim stranicama…
Imate li kakvu ekskluzivu za nas, jeste li odabrali idući film?
Još ne. Mislim da će uskoro doći trenutak kad ću sjesti i postaviti sebi pitanje: „Što dalje nakon Svećenikove djece?“
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr