Prije nego što je početkom devedesetih u tadašnjoj Jugoslaviji sve otišlo u vražju mater, polako ali sigurno se na pop-sceni ustoličavao novi-stari glazbeni žanr, baziran na pretpsihodeličnim šezdesetima.
U to doba velika pop-zvijezda Tajči je svoju scensku pojavnost bazirala na Marylin Monroe (neki će se sjetiti i pjesme „Moj mali je opasan“ kao prepjeva „Let’s Twist Again“), Daniel Popović će imati srazmjerni uspjeh s ranim rockom oplahnutom „Ma daj obuci levisice“, pojavili su se Fantomi koji su odmah imali nekoliko brzinskih hitova, Greaseballsi su trebali izdati debi-album, ali „samo što nisu”. Neno Belan i Đavoli su već bili etablirana pop-sila, a onda je nastupio rat i kotač vremena se u svega nekoliko mjeseci pomakao iz ranih šezdesetih u rane četrdesete.
Taj kotač vremena je pregazio mnoge ljudske živote, uništio nadanja i pretvorio ih u noćne more, prekinuo velike ljubavi i rasturio karijere. Kolateralne žrtve tog košmara bile su i neke ploče, koje su izdali neki evidentno nepopravljivi optimisti misleći da će sve ipak biti dobro. Jedna od tih ploča bila je i „Lutka koja kaže ne“, zajednički projekt Vlade Divljana, Srđana Gojkovića Gileta, Ivana Pike Stančića i Zorana Radomirovića Švabe.
Projekt je počeo pod etiketom tadašnjeg Jugotona (ubrzo Croatia Records), a zbog nadolazećeg rata završio pod znakom PGP RTB (sada PGP RTS). Album je predoziran bezbrižnošću i mladenačkom zaigranošću, stilski se uglavnom uklapa u power pop pretpsihodelične ere, i dovoljno je kratak (i dug) da ga se poželi čuti opet.
Iako su Gile i Vlada na većini pjesama potpisani kao koautori, dojam je da je Divljanov autorski potpis dominantniji. Za pjesme „Spavaj, anđele moj“ i „O čemu ona sanja“ je najveća šteta što nisu poznatije, a i ostatak albuma nudi prije svega dobru zabavu četvorice muzičara (uglavnom dvije gitare, bas i bubanj) koji sviraju pjesme koje vole slušati. Paradoksalno zvuči da je najslabije ostarjela najeksperimentalnija i najambicioznija numera, zaključna „Vi, žtem mon amur“, koja, iako daje sve od sebe, ne uspijeva naći vlastiti smisao postojanja. Koliko god voljeli umjetnike na koje se momci u pjesmi referiraju, toliko ćemo oprostiti Giletu, Vladi, Piku i Švabi što su promašili pjesmu.
Naslovna stvar je pak prepjev francuskog hita Michela Polnareffa „La poupee qui fait non“ iz 1966., koji je svoju slavu u tadašnjoj Jugoslaviji doživio u verzijama Đorđe Marjanovića i Senke Veletanlić. Pjesma se izvrsno uklopila u vizije potpisnika albuma, koji su svojom interpretacijom decentno potcrtali višeznačnu igru riječi.
Na albumu „Lutka koja kaže ne“ većinu su pjesama pisali Vlada i Gile zajedno, i na simboličkoj razini, upravo će ovaj album biti oproštaj s bezbrižnom mladošću. Poput maturanata iz filma „Američki grafiti“ koji odlaze u surovi(ji) svijet odraslih, oni će s najvećim osmjehom zaokružiti svoje odrastanje koje će se ubrzo reflektirati i na njihovim životima. Vlada Divljan će otići u Australiju, te u gotovo filmskom zapletu ostati tamo 5-6 godina, nakon čega će tek sporadično biti diskografski aktivan, a Gile će napraviti rez i snimati pjesme kao što su „Seks, droga, nasilje i strah“, „Mentalno“ ili „Mala lopta metalna“ – dakle, potpuno okrenuti svoj diskurs, otprilike kao da je 1991. pjevao „She Loves You“ , a godinu dana poslije „Gimmie Shelter“. Bez obzira na životne puteve izvođača, ove pjesme su uglavnom zaslužile da ih se čuje.
„Lutka koja kaže ne“ tako ostaje neobičan rad u biografijama velikih umjetnika – nešto što je trebalo biti opušteno i kreativno zezanje na tragu svjetski poznatih Travelling Wilburys, ostao je dokument vremena koje se više nikad neće vratiti.
Ocjena: 7/10
(Croatia Records / PGP RTS, 1991./2019.)