Svakako su Mary Coughlan i Vlado Kreslin čudan glazbeni spoj, no isti je jako dobro funkcionirao na koncertu u petak u Tvornici kulture.
Irska pjevačica Mary Coughlan posjetila nas je po drugi put i u zanimljivoj kombinaciji s gostujućim slovenskim glazbenikom Vladom Kreslinom dobro zabavila publiku okupljenu u Malom pogonu Tvornice kulture. Ustvari, upravo je Kreslin bio iskra koja je izazvala veću motivaciju okupljenih za glazbom Mary Coughlan sklonoj sjetnim glazbenim bojama, ili kako to ona sam „u glavu“ kaže: depresivnim pjesmama. On je podgrijao atmosferu ritmom i stavom, a iako je na pozornici uglađeni džentlmen, kad je glazba u pitanju, iz njega izvire opojna ciganska krv. Dovoljno opojna da i iz Irkinje zadivljene francusko-belgijskom glazbom, ali koja po vlastitom priznanju ne zna ni ‘beknuti’ francuski, uspije izvući lijepo razumljivi refren „Dekle moje pojdi z menoj“.
Da ne bi bilo zabune, Mary Coughlan je u pratnji kontrabasa i klavira tankoćutno interpretirala klasike Billie Holiday, Jacquesa Brela, Joy Divisiona, kao i svoje autorske pjesme s posebnim naglaskom na polu-kabaretske brojeve s posljednjeg albuma „The House Of Ill Repute“ iz 2008. godine kojeg je kritika proglasila najkvalitetnijim trenutkom njene glazbene karijere.
Snaga izvedbe Mary Coughlan izvire iz njenog lošeg životnog iskustva na koje se osvrtala u pauzama između pjesama. Ovisnost, alkoholizam, depresija, tuga… I svaki put nakon sličnih opaski oživjela je pjesma koja kao da je nudila pročišćenje. Mary je svaku baladu i proživljavala na pozornici, jer za skoro svaku je imala i priču kako se prvo na nju zakvačila još kao slušateljica, uglavnom po istom paternu, ona pjesma koja ju je u određenom teškom životnom trenutku dirnula, nju je beskonačno puta slušala za redom. Obzirom da je život nije mazio, snažnu slušateljsku empatiju proizvede trenutak kad kaže kako je primjerice „Love Will Tear Us Appart“ Joy Divisiona slušala danonoćno u periodu kad joj se raspadao brak početkom osamdesetih.
Čisto iz tog razloga, zbog njene snage snažnog poniranja u sjetu i blues je Kreslinova „diverzija“ nudila balans raspoloženja i emocija koje su se širile s pozornice. Bio je to spoj poput Jina i Janga, a vidjelo se da im je to vjerojatno prvi ili drugi zajednički nastup u kojem je puno toga prepušteno improvizaciji kao što je bilo i zajedničko izvođenje Dylanove „Don’t Think Twice It’s Allright“ za koju je Coughlan opušteno rekla publici da je još uvijek nije stigla naučiti napamet, pa ju je pjevala gledajući tekst na papiru koji je držala ruci.
Irsko-slovenski eksperimentalni rendez-vous pred hrvatskim „svjedocima“ činio se kao dobar službeni početak vikenda.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
