Izvještaj s drugog od tri rasprodana koncerta u Gallusovoj dvorani Cankarjevog doma, tradicionalne trosatne fešte kakve Vlado Kreslin već više od tri desetljeća svira na koncu svake godine.
“Le še enkrat mi zapoj…,” šalje mi sestra poruku sa svog nastupa u Rijeci kad je vidjela da u Ljubljani čekam početak koncerta Vlade Kreslina. Prisjetila se tako uvodnih stihova njegove divne balade “Ptič” s njegovog istoimenog albuma koji je prije nešto više od dvadesetet godina nekim tajanstvenim putem doletjeo u naše ruke i CD playere i vrtio se tamo dok se pjesme poput spomenute ili pak “Preko Mure, preko Drave” nisu gotovo fizički izlizale pa kao Vladin “Jumpin’ Jack Flash” iz potonje “še zdaj preskakuju v taktu”.
Vladu sam imao čast upoznati na ovogodišnjem izdanju Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu gdje se prikazivao dokumentarac “Poj mi pesem” posvećen njegovoj karijeri. Tad me pozvao da dođem popratiti jedan od njegova tri koncerta koja u prosincu tradicionalno svira u rasprodanoj Gallusovoj dvorani ljubljanskoga Cankarjevog doma. To je tradicija koja se proteže već više od trideset godina kao nezaobilazna stavka adventskog kalendara događaja u slovenskoj prijestolnici. Pristao sam, naravno, premda je to bila jedna od onih “tko živ, tko mrtav” situacija. Ispostavilo se da smo obojica živi, a dogovore treba poštovati, te se tako nađoh u kišnoj gužvi petka popodne u bijegu iz Zagreba prema granici vidjeti to koncertno čudo koje tri noći zaredom rasprodaje dvoranu čiji kapacitet premašuje 1500 sjedala.
“Le še enkrat mi zapoj…” bile su ujedno i prve riječi koje je Kreslin otpjevao pridruživši se vokalno nakon instrumentalnog uvoda gypsy swing sastavu Teo Collori in Momento Cigano s kojim je netom objavio novi album “Živo”. Ovogodišnji decembarski koncerti ujedno služe i kao promocija te ploče, pa je program podijeljen u dva gotovo zasebna nastupa. Prvih sat vremena posvećeno je izvedbama pjesama u ‘jazz manouche’ aranžmanima koje Kreslin pjeva praćen bendom koji predvodi piranski gitaristički virtoz Collori i tu ćete čuti pjesme koje su uvrštene na njihovu zajedničku ploču kao što su “S tabo je izi” i “Joužek”, zatim “Samo tij”, prepjev hita “Only You” i “Kaj naj ti prinesem, draga” koju bi se isto tako moglo čitati, barem lirski, kao prepjev “Spanish Boots of Spanish Leather” Boba Dylana. Prvi dio koncerta zatvorit će “Namesto koga roža cveti” prekrojena u romsko ruho.
Momento Cigano je briljantan sastav, a njihovi aranžmani Vladinim pjesmama dali su sasvim novo lice. Da smo poslani kući nakon što su samo oni odsvirali svoj set, nitko ne bi imao razloga biti nezadovoljan. Umjesto toga poslani smo na kratku pauzu, a kad smo prizvani natrag u svoja sjedala, Beltinška banda je prodefilirala kroz parter muzicirajući u hodu poput marching banda. Bio je to znak da je večer zapravo tek počela.
Vlado je svoj šljašteći plavi sako zamijenio standardnim crnim i sa vječnim šeširom na glavi istrčao s potpuno novim sastavom. Bili su to Mali bogovi, Kreslinova standardna pop rock kombinacija koja u različitim oblicima kroz godine sigurno i čvrsto prati kantautora praktički otkako se raspao njegov prvi sastav Martin Krpan. Njihov set započeo je s “Vse naše pravljice”, da bi nas odmah zatim poplavili moćnom “Rekom” čiji su valovi odzvanjali u konačnom krešendu s famoznim key changeom koji jednostavno svaki put razvali.
Sljedeći je trenutak za pamćenje došao s “Tista zakartana ura”, jednom od onih briljantnih priča iz (očevog) života koje je mlađi Kreslin pretvorio u vlastiti žanr. Ova govori o srebrnom satu koji je završio kod urara nakon što ga je naratorov djed prokockao u partiji karata. Budući da je kod njega završio kao plijen iz Prvog svjetskog rata, Kreslin spaja motive karata koje padaju na stol i mladića koji padaju u ratu “na Soči, Nadiži”. Sve to popraćeno je i koreografijom u kojoj pjevač razbacuje špil karata, a Malim bogovima se postupno pridružuju članovi Beltinške bande, pomlađene varijante skupine koju su izvorno činili članovi koji su bili generacija tih mladića sa Soče i Nadiže. Zvuk raste i raste.
Kad se napokon spoje Banda i Bogovi i zasviraju ono što nazivaju “ljudskim” (narodnim) materijalom, počevši sa sjajnom “Oj žena, žena” pomislit ćete možda na naše Cinkuše. Uglavnom ne volim uspoređivati bendove i mislim da je najdosadniji oblik pisanja o glazbi navođenje utisaka kako nešto zvuči poput nečega drugoga, ali ponekad imam osjećaj da moram pribjeći tome. Naime, poznato je da se Kreslina naziva “slovenskim Dylanom”, ali mene su Mali bogovi tijekom nastupa u više navrata podsjetili na E Street Band kojim predsjeda Bruce Springsteen. S druge strane, Beltinška banda ima onaj akustični zvuk i folk energiju Bossovog kratkog ali nenadmašnog projekta The Seeger Sessions, a kad se oba benda udruže na pozornici dosežu se neke doista neslućene visine muziciranja.
Čut će se to u instrumentalnom čardašu koji će vas međuigrom dviju violina izvesti na ravnice koje možda niste posjetili od smrti Đorđa Balaševića, onog koji je jednakom lakoćom miješao raznovrsne stilove i imao sličan učinak na svoju publiku kao Kreslin sinoć na okupljene u Cankarjevom domu. Možda je to najbolje opisao jedan Kreslinov prijatelj govoreći o nastupu prethodne večeri kada je ustvrdio da je “na balkonu bilo više suza nego na Titovom sprovodu”.
Kako se bližio kraj trosatnom uživanju, sonični udarci postajali su sve intenzivniji. “Dekle moje” je obogaćena citatom “Sympathy for the Devil” The Rolling Stonesa, “Z Goričkega v Piran” je također izmamio vokalno sudjelovanje publike, a coup de grace je uslijedio s “Od višine se zvrti” iz repertoara grupe Martin Krpan. Ova “druga slovenska himna” oplemenjena je famoznim solom koji je na orguljama ispalio Tonč Feinig potvrdivši se kao jedan od najistaknutijih igrača na pozornici. Ali ni to nije bilo dovoljno, htjeli smo još pa je na bisu uslijedila i neizostavna “Tista črna kitara” koju je Vlado izveo solo prije nego što se bend vratio da mu pruži podrsku na “Vse se da”, optimističnoj poruci o društvenom (i političkom) buđenju koja je postala velikim hitom i na koncu dala i ime ovogodišnjem nizu koncerata. Sve je završeno sa zaigranom “Poj mi pesem” na kojoj su nastupili svi izođači večeri, i banda i bogovi i Cigani.
Uz dužno poštovanje trima desetljećima tradicije, meni je ostala želja doživjeti ovu glazbu u manje formalnom okruženju gdje se slobodno može i zaplesati, možda čak i popiti pivo. Možda mi to posluži kao poticaj za sljedeći odlazak u Ljubljanu. Ili, još bolje, da se Vladi organizira jedan pravi klupski koncert u Zagrebu. Svi to zaslužujemo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
