Slovenski ‘čovjek s crnom gitarom’ odlučio je ozbiljnije pokucati na hrvatska vrata.
Vlado Kreslin mi je u razgovoru kazao kako već godinama želi napraviti album na hrvatskom jeziku i time svoje stihove učiniti razumljivijima u ovim našim, iz Slovenske perspektive gledano, južnijim predjelima. No svaki put su ga razne obaveze skretale s te zamisli sve dok ga zagrebački bend Zapadni kolodvor nije uspio ‘ugurati’ u studio kako bi snimio prepjev pjesme „Umjesto koga roža cveti“. A stvari su se potom počele nizati jedna za drugom, kao što je Kreslin onda posljedično zagnjurio u kolekciju svojih starih što koncertnih, što studijskih snimaka i pošteno nakrcao nastupni album za hrvatski (ali i bosanski i srpski) puk, koji je gledano na minutažu skoro mogao biti i dupli.
Sam taj Kreslinov iskorak prema jugoistoku utoliko je zanimljiv kad se uzme u obzir da na to i nije bio prisiljen, naime ugled koji ima u Sloveniji omogućava mu da napuni prostore poput Cankarjevog doma kad god zaželi, a zna se za njega i na zapadu u čemu su mu pripomogli i Chris Eckman i Walkaboutsi. Stvar je u prirodnoj komunikacijskoj aspiraciji spram ovih prostora, koju Kreslin osjeća, kao što je i ispravna procjena da je njegov ‘blues Pomurja i Bele Krajine’ potpuno razumljiv glazbeni jezik cijele Panonske nizine. Pjesmu poput „Umjesto koga roža cveti“ oživjela bi i da je pjevaju primjerci Cinkuši ili Balašević. Ista je sjeta, ista paorska duša.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=VOeixCcCI5E[/youtube]
Naravno ne treba iz vida gubiti ni izvrsnost Kreslinovog vokalnog izričaja i njegovu vrlinu opipljivog oživljavanja slika i emocija u čemu mu po pitanju slovenske scene rijetko tko (glasom) stoji na putu.
Ono što upada u oči jest sličnost matrice po kojoj se njegov sunarodnjak Zoran Predin diskografski udomaćio kod nas, a to su, osim hrvatskih prepjeva, dueti. Album „Umjesto koga roža cveti“ ima ih možda previše. Da se to više probralo, više bi u prvi plan izašle recentne stvari u kojima je Kreslin solo za mikrofonom. No vjerojatno se igralo na kartu dugogodišnjeg kontinuiteta Kreslinove prisutnosti i samim time ugled koji ima među ovdašnjim glazbenicima, ali je to ipak poremetilo balans u kojem ugođaj varira stilski na uštrb cjelokupnosti.
Album ugodno ‘zaplovi Murom’ kroz uvodnu „Umjesto koga roža cveti“, te potom s „Cesta“, „Tisti bejli grm (duet s Milanom Kreslinom) i „Pjevaj mi in poj“, ali vodu ubrzo počinje mutiti „Rulet“, AOR duet s Draženom Turinom Šajetom i posebice nešto kasnije „To ni političan song“ s Parnim valjkom u kojem po mozgu ore nemaštoviti hard rock rif. Bez toga se moglo, jer ako je Vlado i htio poentirati kako zvuči i u čvršćoj varijanti sasvim bi bila dovoljna (također uvrštena) „Žute dunje (Voljelo se dvoje mladih“ koju je otpjevao sa sarajevskim Indeksima.
Pored dueta s Indeksima, oni vrijedni pažnje su „Šetala se lijepa Mara“ s Lidijom Bajuk, „S Mure na more Jadransko“ s Nenom Belanom i „Dekle moja“ s Mary Coughlan, ova posljednja ne toliko zbog kvalitete live snimke iz Malog pogona zagrebačke Tvornice kulture koliko zbog nesvakidašnjosti cijele situacije u kojoj škotska pjevačica šarmantno pjeva slovenski tekst.
Ponuđeni presjek albuma gađa široki slušateljski spektar, čak se može uvjetno reći srednju struju. A gdje će sjeme proklijati, tek bi se trebalo saznati kad Kreslin ozbiljnije koncertno penetrira u Hrvatsku.
Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2013.)