Neimenovana, ali prepoznatljiva Rijeka. 1985. Godina za pamćenje, veli posljednja rečenica ‘Srca od gume’, mada knjiga posvećuje određenu pažnju tek jednom globalno zapamćenom događaju, koncertu Live Aid. Spomenut je i, u nas posve mlako registriran, stravičan potres u Meksiku.
U životu 21-godišnjeg studenta Ivana Marića ne zbiva se ni više, ni manje od onoga što približno proživljavaju njegovi vršnjaci opsjednuti rock and rollom i pripadajućim kontekstom. Momak pomalo na svoju ruku, žvrlja stihove za koje misli da je sranje, nesiguran je u svoje gitarističko umijeće, izlazi u klubove, druži se s nekolicinom sumišljenika, na ljubavno-erotsko-seksualnom planu vrluda između nekoliko djevojaka. Tijekom ljeta privređuje pinku prodajući nosače zvuka na sezonskom štandu jedine gradske prodavaonice ploča. Voli Pankrte, Patti Smith, Deep Purple… The Smiths i „sve to zajedno, sva ta samodostatna, prenapuhana postpunk britanska pop-kultura, najobičnije su govno u odnosu na ostavštinu Led Zeppelina,“ smatra.
Novi, drugi roman riječkog glazbenika Vlade Simcicha Vave (1964) ne bavi se spektakularnime, niti povlači usporedbe između ondašnjeg i sadašnjeg, a ako i ima kakve nostalgije, to je ona za određenim, većini pojedinaca dragim aspektima mladosti kao što su naivnost i svojevrsna bezbrižnost što proizlazi iz nejasnog osjećaja da je u budućnosti sve moguće, a što ne bi valjalo proglasiti optimizmom. Kako godine teku, svijest o sužavanju dijapazona mogućnosti sve je prisutnija.
„Srce od gume“ neobvezna je crtica usredotočena ponajviše na Ivanove ljubavne zavrzlame, no malo po malo, u šarmantno razbarušenoj naraciji organiziranoj u kratka poglavlja, dijelom slike jednog od tipičnih odsječaka sazrijevanja potkraj samoupravnog socijalizma postaje i nekoliko drugih likova. Privlačnost načelno banalnih dogodovština ostvarena je zaigranim stilskim pristupom, bodrim iskušavanjem riječi i pojmova, ironično-satiričnom duhovitošću forme i gledišta, udruženog s introspekcijskim uvidima sredovječnika čije iskustvo dobrano nadmašuje ono protagonista, fikcijskih likova temeljenih na stvarnima. Simcich se svojim mlacima, odnosno samome sebi u postadolescentskoj dobi, izruguje nježno, s ljubavlju i razumijevanjem. Nesentimentalan, vragolast humor ne izbija, međutim, uvjerljivu prepoznatljivost ljudskoga, a ispod krinke nonšalantne nepretencioznosti nije teško zamijetiti autorovo nastojanje da se pozabavi čovjeku svojstvenom prevrtljivošću i neuhvatljivošću karaktera, odnosno da izbjegne pojednostavljivanja, klišeje, ladičarenja. Je li Ivan neobično prilagodljiv, kako se nekima čini, ili je, kako se čini drugima, neprilagođen? Ima li uspjeha u ljubavi ili nema? Živi li dobro ili ne? Jesu li „čvrste“ romantične veze doista takve ili su u srži jednako nestalne kao i one „bez obveze“?
Za guštanje u 220 stranica živog, zabavnog, prikriveno mudrog štiva nije nužno biti poklonik Vavina glazbenog djela.
(VBZ, 2014.)