Mekani, nenapadni moderni disco idealan za maglovitu nedjelju popodne, intimni after party, uvod u ‘Netflix and chill’, večernju šetnju parkom poslije kiše ili cijeli niz takvih i sličnih otrcanih aktivnosti.
O šlagerima se danas ne misli bogzna što, no baš je šlager prototip onoga što danas trpamo u nazivnik “pop”. Priznajem da me i samog od te slatke riječi hvata jeza, prvenstveno zato jer mi, otkad znam za sebe, baka uvijek ispočetka sa sjajem u oku nastoji dočarati svoju fascinaciju Freddyjem Quinnom (“on ti je pjeval po celom svetu, a još je i cirkuski artist!”), dok rukom gotovo neprimjetno tapka po stolu uz ritmove “La Palome”, a onda još i Džoom Maračićem Makijem uz taktove njegovog vječnog hita “Dal’ se sjetiš nekad mene”, a vjerujem da se i ostatak dobronamjerne populacije ježi na spomen Uda Jurgensa, Engelberta Humperdincka i Rolanda Kaisera ili domaćih perjanica žanra poput Duška Lokina i njegovog tupea, Krunoslava Kiće Slabinca ili Tomislava Ivčića. No mora se priznati da je bilo onih koji su to radili izvrsno zbog čega je dobrom šlageru teško odoljeti. Na kraju, “Nemoj da vređaš, ja sam šlager pevač”, rekao je šlager pevač u autobusu firme Krstić na putu za Beograd i bio je u pravu.
Upravo je belgijski pjevač Maarten Devoldere ili Warhaus jedan od tih šlager pevača koje se ne bi trebalo vrijeđati jer njegovi su moderni šlageri za moderna vremena pop kako ga shvaćaju oni koji u pravilu ne slušaju pop glazbu, već posežu za nešto alternativnijim, žešćim ili mračnijim zvukom. Iako je Warhaus svoj prvi album “We Fucked a Flame Into Being” izbacio još 2016. godine, pozornost mi je privukao tek nedavno kada sam sasvim slučajno nabasao na njegov nasljednik, odlični “Warhaus” iz 2017., e samo da bih se posebno razveselio što sam ga otkrio taman kada je nakon poduže pauze objavio ovogodišnji “Ha Ha Heartbreak”.
Devoldere je, barem ako je suditi po naslovima njegovih albuma ili pjesama, izrazito humorističan tip i to na onaj posebni nenametljivi način kao što je to često slučaj kod depresivnih muškaraca slomljenog srca, a specifični patos i patina kojom su premazane sve pjesme s albuma slične su onom koji osjećamo dok slušamo The National i solo radove Matta Berningera ili pretposljednji album Tindersticksa, koji je usput rečeno, pravi mediteranski šlager.
Ima tu, naravno, još svega i svačega iz bogatog fundusa alternativaca koji bi zapravo najviše od svega željeli biti šlager pjevači poput Nicka Cavea (možda najviše na posljednje dvije pjesme “Shadow Play” i “Best I Ever Had” koje bi se bez puno problema mogle uklopiti u, na primjer, “Dig, Lazarus, Dig!!!” i “Skeleton Tree“) ili Leonarda Cohena koji se probija iz svih pjesama, no možda najviše iz vokalnog pristupa neodoljivoj “Desire” koja mi je već nekoliko dana na repeatu.
Utjecaja, naravno, ima još, ali ih ne treba nabrajati, em zato jer to ničime ne pridonosi evaluaciji ovog ili bilo kojeg drugog izdanja, em zato što je Devoldere vješt kradljivac kako i priliči pa krade od svih pomalo i time stvara svoj vlastiti zvuk, a slušatelj na kraju ne može definirati što ga i zašto podsjeća na što, iako je osjećaj da smo ‘ovo već negdje čuli’ uvijek prisutan. Usput, ako je nekoga zanimalo kako se krade mjuza, eto, sad znate.
“Ha Ha Heartbreak” posebno je privlačan i zato što traje 39 minuta koje se čine kao 15 i zato što je glazba, iako obojana svim onim sladunjavim šlager elementima poput otrcanih orkestracija i lepršavih klavirskih ukrasa, melodične, ali pretežito mračne gitare i, manje očekivano i zanimljivo, pametno iskorištenim bas klarinetom, u suštini mekani, nenapadni moderni disco idealan za maglovitu nedjelju popodne, intimni after party, uvod u “Netflix and chill”, večernju šetnju parkom poslije kiše ili cijeli niz takvih i sličnih otrcanih aktivnosti.
Dapače, sve je na ovom albumu zapravo otrcano, od pjesama koje nose naslove poput “When I Am With You”, “It Had To Be You”, “I’ll Miss You Baby” pa do već spomenutih aranžmana, no sve to u paketu vođeno lijenim i rezigniranim Devoldereovim vokalom i karizmom, jednostavno izvrsno funkcionira i nimalo ne smeta, nego je čak i dapače vrlo zavodljivo i zaraznu. Ovaj album nije ništa spektakularno, nije ništa što već nismo čuli, ne pomiče nikakve granice i sigurno je neće biti razlog da Warhaus završi u zvjezdanoj orbiti, ali ga je lijepo slušati, ugodno je iznenađenje godine i apsolutna preporuka.
Ocjena: 9/10
(Play It Again Sam, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
