Tindersticks ‘No Treasure But Hope’ – i blago i nada

‘No Treasure But Hope’ važan je povratak Tindersticksa pisanju osjećajnijih pjesama, dirljivih melodija i albuma koji svojim smirenim pristupom pulsiraju isijavajući neuhvatljivu ljepotu koja se opire opisivanju riječima bez izravnog izlaganja njihovome sjaju.

Tindersticks “No Treasure but Hope”

Kada su davne 1993. u svijet koji je slušao grunge i hip hop pustili svoj prvi istoimeni album pun balada u raskošno aranžiranom ruhu gudača i otpjevanih pospanim baritonom Stuarta Staplesa čiji su tekstovi često zborili o očaju egzistencije, kritika je oduševljeno reagirala, a časopis Melody Maker njihovu je ploču proglasila albumom godine. Nakon tri takve ploče, bend na prelasku u novo stoljeće bend s albumom “Simple Pleasures” kreće u istraživanje drugih utjecaja, prvenstveno komornoga soula i sve rijeđe zalazi u orkestralne aranžmane, a premda nikad nisu objavili doista slabu ploču, tek rijetko njihovi albumi dosežu razinu kvalitete zacrtanu na početku karijere. Iznimke su albumi poput odličnog “Hungry Saw” iz 2008., te upravo objavljenog “No Treasure But Hope”.

Nova ploča tako ponovno predstavlja očijukanje sa šansonjerstvom i baladnim izričajem iz prošlosti, a prva mu je polovica doslovno besprijekorna, toliko da je teško reći koja je od prve četiri pjesme bolja od koje. Žalobna “For The Beauty” otvara ploču Stuartovim jecajima preko klavirske melodije o ljepoti koja ga još uvijek može srušiti na koljena, a upravo to će i sve naredne minute učiniti slušatelju. “The Amputees”, koja je prva najavila novi album, komad je pradavnog popa o nemogućnosti i čežnji, a “Trees Fall” slomljena šansona koja najviše otkriva onu prožimajuću bol koja je činila temelj nekih od njihovih prvih balada u koje smo se zaljubljivali.

Dosta je pozornosti privukao singl “Pinky in the Daylight” koji je nastao u Grčkoj, što se prenosi u ovu neodoljivo kičastu ljubavnu pjesmu kroz naivnu melodijsku liniju koja razoružava svojom jednostavnom ljepotom i predstavlja pravi mediteranski biser u srcu ovog inače pretežno sjetnog albuma. Sljedeće “Carousel” i “Take Care in Your Dreams” nešto su minimalističnije od četiri prethodnice i podsjetit će na nešto manje nadahnute trenutke s nekih od prethodnih izdanja benda, no nakon njih slijedi jedini broj koji u svom ritmu donosi odstupanje od laganog
ljuljuškanja ili potpune bonace.

Riječ je o pjesmi “See My Girls” koja nas svojim tekstom vodi na put oko svijeta koji počinje kod standarnih turističkih lokacija kao što su London, Eiffelov toranj i piramide. Ovdje Staples još jednom djeluje kao čovjek koji dolazi iz nekog davnog vremena, pa iskazuje čuđenje pred neboderima, no nakon polovice pjesme i posjećivanja brojnih drugih lokacija uključujuči i grob Boba Marleyja i spomenik Piazzolli, stvari naglo postaju mnogo mračnije kada dolazimo do poprišta raznih ratova, od Flandrije do Kambodže, preko Izraela i Palestine te strave Brikenaua. No, ovaj bend je uvijek vješto suprostavljao jezu ljepoti, što je prepoznala i redateljica Claire Denis za čije su filmove sa sličnom tematikom Tindersticks često pisali glazbu.

Na kraju albuma naći će se još ljepote u pjesmama “Old Man’s Gait” koja u svom središtu donosi jedini spoken word moment kakve je bend prethodno vrlo često znao koristiti, dok će refren “Tough Love” podsjetiti na dvije pjesme koje su završile ranije spomenutu ploču “Simple Pleasure”. Za sam kraj ostavljena je naslovna balada koja nas svojim škrtim klavirskim aranžmanom i razoružavajuće nježnom melodijom vraća u ozračje koje je i otvorilo album s kojim dijeli ime.

“No Treasure But Hope” važan je povratak Tindersticksa pisanju osjećajnijih pjesama, dirljivih melodija i albuma koji svojim smirenim pristupom pulsiraju isijavajući neuhvatljivu ljepotu koja se opire opisivanju riječima bez izravnog izlaganja njihovome sjaju. U svakom slučaju imaju ploču koja se vinula u vrh ovogodišnjih ostvarenja, a s njom su nam pružili i komadić blaga i tračak nade da će nam u nastavku karijere biti sposobni i dalje izdvajati povremene bljeskove ljepote iz pretežno surovoga svijeta.

Ocjena: 9/10

(City Slang, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X