Westbam ‘Götterstrasse’ – u potrazi za novim izazovima

Veteran techno zvuka ušao je u regresivnu fazu, no i u njoj teži novim rješenjima. Pored toga je uspješno iskoristio gostujuća zvjezdana imena i posložio ih u svoju slagalicu ne oštetivši njihov integritet.

Westbam 'Götterstrasse'

Otvarao je Olimpijske igre u Seulu, jedan je od glavnih ‘krivaca’ stvaranja techno nacije u 90-ima, naravno kao suorganizator Maydaya i Loveparadea, a istovremeno pionir tog zvuka & ozračja i jedan od rijetkih stranaca koji je dolazio u tada ratom zahvaćenu i izbjegavanu Hrvatsku kako bi nastupao na partijima čak i kad je zbog granatiranja nestajalo struje na istima – ukratko on je Maximilian Lenz aka Westbam.

Glazbeni svijet se puno promijenio od tad (htjeli to priznati ili ne). Rave pokret odavno više nije pokret. Izgubio je onaj nadahnjujući moment uživanja u kaosu ritma i glazbe potpuno oprečne od tadašnjih konzumiranja rocka i popa, pogonjen ecstasyjem, novom drogom zbog koje su ugostitelji u velikom broju slučajeva ostajali tankih zarada, jer se u punim klubovima konzumirala voda i sokovi. Ecstasyji su vremenom postajali sve ‘prljaviji’ i jeftiniji. Pokret je postao popularan i prestao je biti pokret. Danas je to samo još jedna unosna privredna grana. Nove generacije klinaca na iste ritmove plešu uz alkohol (na sveopću ugostiteljsku radost) u koktelu sa svim poznatim ilegalnim sredstvima omamljivanja i halucinacije. Partiji se održavaju na stadionima kao što ih i rock festivali ‘maze’ proširujući ponudu s tzv. dance arenama.

U cijeloj toj situaciji prvoborac Westbam gotovo je nestao sa scene. Glavne zvijezde su manekenske pojave poput Guette i Aviciija koje se više uklapaju u slagalicu potrošačkog instant glamura, nego u neke zaboravljene prvotne ‘revolucionarne’ smjernice cijele te priče iz 90-ih. Osam godina nakon albuma znakovita naslova „Do Your Believe In The Westworld“ (koji posjeduje onu ‘old school’ subverzivnu crtu ironije i propitivanja), Westbam je objavio „Götterstrasse“, album na koji se može gledati kao na ono čime se definira zrelost.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=YC7dTQkMS8M[/youtube]

DJ se nije zaletio prema trendovima, već je uronio u istraživačku nadogradnju slavne prošlosti njemačkog zvuka, ali ne techno zvuka, već krautrocka kao njegova korijena. Došao je do ishodišne točke iz koje je sve krenulo, do minimalističkog i monotonog repetitivnog ritma tvorničkih pokretnih traka. Ritma lišenog životnosti i emocije, ritma u kojem je čovjek samo smušena karikatura u svijetu robota, ona subverzivna slika koju je tako zorno ocrtao Kraftwerk, dajući toj silnoj nadrealnosti neki empatično-komični štih.

U tom duhu i Westbam je usporio. „Götterstrasse“ poziva na brzi plesni trans u rijetkim prilikama („We Feel Love“ feat. Afrika Baby Bam), dok je većina materijala dvoslojno meditativno-angažiranog karaktere. Meditativni karakter proizlazi iz monotonog jednostavnog ritma kojem su suprotstavljenje nježne ambijentalne teme, dok se angažirani karakter očitava iz tekstova brojnih značajnih pjevačkih imena koji kao da traže neku post festum dijagnozu nakon što se veliki val razbio o stijene i u oseci povlačenja ostavio krhotine (da parafraziram velikog Hunter S. Thompsona koji je na identičan način sahranio period acid rocka. Ugred rečeno acid rock je  imao daleko više poveznica s techno pokretom, nego što se to činilo 90-ih).

Svoje stihove na Westbamovu glazbenu podlogu izvode Richard Butler, Kanye West, Lil Wayne, Iggi Pop, Brian Molko, Katt Rockell, Bernard Sumner, Inga Humpe, Andrew Tyler, Hugh Cornwell i već spomenuti Afrika Baby Bam. Svu tu silinu autora različitih afiniteta, stilova i značaja u glazbi Westbam je uspješno krautrockovski strpao pod jednu, gotovo unificiranu, kapu. Njihovi vokali kao da nisu vokali, već tokovi misli radnika zarobljenog robotskim pokretima na pokretnoj traci. Iako su roboti odavno izgurali ljude s radnih mjesta na pokretnim trakama, kao da su ostale te opsesivno-kompulzivne navike i manualni pokreti koji oponašaju rad i kad je ukinuto radno mjesto. Wstbam je prilično dobro pogodio nit tog regresivnog stanja i iako je uronio u klasičnu kitica-refren shemu čini se da puno sadržajnije traži nova rješenja jer je očigledno uvjeren kako je, kreativno gledano, stara formula prilično iscrpljena. U suprotnom bi se na istom terenu laktario s Guettom i Aviciijem.

Ocjena: 8/10

(Bass Planet / Universal, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh