Lada Furlan Zaborac, basistica ugaslih The Bambi Molestersa i novog benda L. H. D., bila je prošli tjedan koncertu grupe Black Rebel Motorcycle Club u zagrebačkoj Tvornici kulture, što ju je inspiriralo za jednu malo drugačiju analizu, prvenstveno međuljudskih odnosa u tom američkom rock bendu.
Godine 2001. bila sam u San Franciscu i sjećam se da sam na nekom stupu vidjela iskopirani A4 plakat za svirku nekog benda koji se zvao BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB. Izgledao je kao da je rukom ispisan, kao oni oglasi za nestale ljubimce… Isto tako, sjećam se i da sam pomislila – koje super ime, po onoj Brandovoj bandi iz filma „Divljak“… Nažalost, bio je to plakat za svirku koja se već bila dogodila.
Kasnije, njihov prvi album znao me zalijepiti kao malo što u to vrijeme, sa svojim teškim, masnim rifovima i bubnjem koji čekića ispod one magluštine koja se svake večeri spusti na San Francisco. Slušala sam ih neprestano početkom dvijetisućitih, rijetko koji tulum prošao je bez “Whatever Happened to my Rock and Roll”, a rijetko koji ranojutarnji razlaz bez “Red Eyes and Tears” ili “Love Burns” ili “Spread Your Love”. A tek “As Sure As The Sun”, ili “Head Up High”… Nakon drugog albuma i jednog bootleg live izdanja iskliznuli su mi iz vidokruga, ali srce mi je malo brže zakucalo kad sam u jednoj od epizoda fantastičnih “Peaky Blindersa” čula stvar koja je mogla jedino i isključivo biti njihova… “Beat the Devil’s Tatoo”.
Ono što se u međuvremenu s BRMC dogodilo pročitala sam tek nakon koncerta, a na potragu me ponukala upravo svirka u Tvornici. Naime, 2008. na bubnjevima im se pridružila Leah Shapiro. Vidjeti i čuti glazbenicu u rock and roll bendu za mene je jedan od prizora koji mi znače kao malo što drugo. BRMC su od samog početka kraljevi mid-tempo psihodelije, međutim sve su pjesme u četvrtak, što se ritma tiče, odsvirane izrazito „behind the beat“, olovno i dramatično. Leah svaki udarac izvodi potpuno usredotočeno i studiozno. Izazvalo mi je to neku instinktivnu strepnju, kao da će svaka pjesma nakon svakog prijelaza jednostavno stati. Daleko od toga da to nije, na nekoj podsvjesno razini, pridonijelo napetosti zbog koje su ljudi tako dobro reagirali na koncert. Gledala sam samo u nju i njihovu međusobnu komunikaciju… Primijetila sam da su njih dvojica iznimno tolerantni i nježni prema svemu što radi, pa čak i kad je napetost između udaraca bila gusta i ljepljiva poput meda.
Ne treba puno traganja internetom da saznaš da je Leah tijekom 2014. oboljela od nečega što se zove Chiari malformacija, bolesti malog mozga, koja, između ostalog, uzrokuje mišićnu slabost, probleme s ravnotežom, kordinacijom, dakle za bubnjara nešto što bi moglo značiti kraj karijere. Liječenje je podrazumijevalo operaciju mozga i dugotrajan oporavak, učenje pokreta i pjesama ispočetka. Koliko sam saznala iz jednog njezinog opsežnog intervjua, 2015. godine ona se, usprkos tome vratila svojem omiljenom Sonor kompletu bubnjeva.
A što je bend učinio? Robert i Peter ( i fanovi) skupili su novac za liječenje (ipak je to u nemilosrdnoj Americi) i Leah se zapravo oporavila uz sviranje, kako bi ponovno uspostavila kontrolu svojih pokreta i života, a sve to uz bezrezervnu podršku ljudi s kojima svira, sad već jedanaest godina. Uz pomoć glazbe se vratila, spremna za turneju. Njezin liječnik, inače obožavatelj benda, sastavio je plan rehabilitacije i učenja pjesama prema njihovoj zahtjevnosti.
Osim uspješnog zahvata, Leah ima sreću što su Robert i Peter ljudi koji sa sobom nose svoje ranjenike. Ljudi koji spašavaju ‘vojnika Ryana’. Ljudi koji čekaju prijateljicu kad joj je to potrebno. Koji ne odustaju. Jer, muzika je više od poze. Rock and roll ne znači okrenuti leđa kad je netko u problemu, ne znači odbaciti slabije, ne znači odgurnuti bolesne od sebe, ne znači prerezati uže za spašavanje kad je osoba najslabija, najkrhkija i najlomljivija. Rock and roll ne podrazumijeva ispriku da „ona to neće moći“. Baš suprotno. Rock and roll je neodustajanje, izdržljivost, inat, „sticking it to the man“. Nema albuma koji je važniji od toga. Nema turneje važnije od toga. Ne postoji ništa važnije od toga da se ostane čovjek u ovim kaotičnim vremenima u kojima se manipulacija na individualnoj i globalnoj razini pokušava prikriti bombardiranjem informacijama kako bi se ljudska moć rasuđivanja dobra i zla pretvorila u prezasićenu otopinu, zamućenu splačinu u kojoj istovremeno sve prolazi i ništa nije važno.
Pa, neke su stvari važne. Netko ipak vidi kojim putem treba krenuti. Netko ipak u tom blatu može pronaći grumenčić zlata, ma koliko se sitan i naizgled nevažan činio.
I zato su me, između ostalog, B.R.M.C. u četvrtak ponovno, kao one davne 2001. oduševili. Zato što sam sutradan shvatila da, baš onako kako sam tada i pretpostavila, sve ono o čemu su pjevali na prvom albumu nije bilo poza. Ako rock and roll spašava, onda su i mene malo spasili pokazujući primjerom da ima još ljudi koji vjeruju u to da se uvijek treba potruditi učiniti „pravu stvar“. Da treba stati iza onoga što osjećaš, pa čak ako to znači i povući, većini ljudi potpuno nelogičan potez poput odlaska na turneju s bubnjarkom koja je imala operaciju mozga. To što neupućeni očekuju, u potpunosti je nebitno kad znaš da je ono što moraš učiniti jedina ispravna stvar. Humana logika nije logika biznisa. A činjenicu da im je ona važnija od korporativne dehumaniziranosti B.R.M.C. su izgleda pokazali već potezom odlaska iz velike izdavačke kuće odmah nakon drugog albuma.
Ono što je pronicljivo oko u četvrtak moglo primijetiti – njihovu povezanost, uvažavanje i podršku koju joj daju je jedino bitno i jedino važno. Da, ljudi nisu košulje koje mijenjaš… zapravo, jesu u ovom korporativnom svijetu, ali rock and roll nije to. Glazba je više od toga. Glazba može bolje. Glazba je, čini se, zadnja linija obrane pred nadolazećom najezdom globalne sebičnosti i narcisoidnosti.
Ili, da odgovorim na pitanje koje su u naslovu pjesme sami postavili, njihov se rock and roll pokazao kao prava stvar. Ako je postojanje na planetu test ljudskosti, oni su ga svi zajedno položili. Ono što oni mogu je, kao u istoimenoj pjesmi s gore spomenutog prvog albuma – hodati visoko uzdignute glave.
Spread your love like a fever,
And don’t you ever come down!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
