L.H.D. – što je to?

Koliko se sjećam tamo negdje iz školske lektire, Hesse je u jednom romanu lijepo sročio rečenicu u kojoj kaže da se ponekad svijet mora raspasti u komadiće, poput ljuske jajeta, da bi se iz njega rodio novi život. Stari svijet se ponekad doista treba raspasti da bi se stvorio novi.

L.H.D. (Foto: Krešo Nilić)

Nedavno sam razgovarala s prijateljem iz srednje škole koji je veći dio djetinjstva, pa sve tijekom svojih dvadesetih proveo trenirajući i igrajući košarku. Rekao mi je da je u mišićima nogu, kad je prestao trenirati, još dugo vremena, u vrijeme prijašnjih treninga osjećao nekakav nemir, titranje. Ponedjeljak, srijeda, petak, subota, ili kojih već dana u tjednu,mišići bi mu sami od sebe počeli titrati kao da pitaju: Hej, što se događa? Idemo! Kao da bi noge same krenule na trening. Vratio se rekreativnom igranju…Kaže mi da tijelo pamti, da se teško odvikava i od dobrih i korisnih „ovisnosti“.

Iako se ne razumijem puno u sport, točno sam znala o čemu govori. Jer,i mene je tijekom nekog vremena četvrtkom, petkom, subotom, pa čak i ponedjeljkom ili utorkom, danima kad se u pravilu nešto rjeđe svira, negdje predvečer obuzimao nemir, a misli, mišići, uši, oči i glava kao da su govorili istu stvar: Hej, što se događa? Idemo! – iako je je moja pauza bila puno kraća od njegove. Sada mi je jasno da je bila samo pauza, samo mjesto u crtovlju ispred kojega prestaje jedan luk, pa ti lijepo daje dovoljno vremena da odigneš ruke s tipki i na mjestu gdje počinje druga, novim lukom povezana fraza, spustiš prste i odsviraš neki sasvim novi akord.

Koliko se sjećam tamo negdje iz školske lektire, Hesse je u jednom romanu lijepo sročio rečenicu u kojoj kaže da se ponekad svijet mora raspasti u komadiće, poput ljuske jajeta, da bi se iz njega rodio novi život. Stari svijet se ponekad doista treba raspasti da bi se stvorio novi.

Kad se sve sruši, teško je početi ispočetka. Ali, ako ti mišići, utroba, oči, uši, glava i svaki dio tebe govori da to treba učiniti, kad ti se po glavi motaju melodije, ritmovi i frekvencije koje kao da su čitavo vrijeme bile zatvorene u onom jajetu koje se raspalo i sada se oslobodile poput roja krijesnica i svijetle tamo negdje u sobi za probe, ne preostaje ti ništa drugo nego da to učiniš. Uhvatiš ih rukom, nježno i polako, jer su krhke i plašljive i prepustiš im se s punim povjerenjem da te odvedu tamo kamo već trebaš stići. Super je kad to možeš s bliskim ljudima, i još je bolje kad i oni osjećaju isto. I sve iznova krene iz pravih razloga. Zato što to volite. Zato što znate. Zato što osjećate da je baš to ono što trebate raditi. Zato što ste to radili više od dvadeset godina i poznat vam je svaki korak. Zato što ste podrška jedni drugima. Zato što ste sretni svaki put kad odlazite na probu. Jer se, dok svirate, osjećate poput djeteta obuzetog igrom. A u igri ste najopušteniji, u igri je sve moguće, u igri istovremeno nestajete i postojite stvarnije nego igdje drugdje. Samo sviranje postaje svrha. Nema se više što dokazivati. Vrijeme prestaje postojati, a jedina virtualna stvarnost koja vlada vašim životima je ona stvorena interakcijom instrumenata, isprepletena naponskom mrežom zvukova.

Eto, to je L.H.D. – to je bend, ili za nas nešto više od benda ,to je stroj koji nas spašava od predvidljive linearnosti vremena. To smo mi. I sviramo. I to nam je važno. Tu smo i radimo pjesme. Ništa više, niti manje od toga.

Mnogi primjećuju kako je svijet u nekakvoj tranzicijskoj fazi. Netko manje optimističan rekao bi da živimo na prekretnici različitih epoha, u trenutku kad se nešto, lomi, mijenja, puca, u vrijeme labuđih pjevova najnižih ljudskih nagona, u kaosu izazvanom luđacima na vlasti na globalnoj ili lokalnoj razini. Netko optimističniji, poput mene (!?), rekao bi da se urušava stari svijet, a s njime tonu i sve materijalističke ljudske osobine  – hijerarhija, sebičnost, pravila, granice, nepotrebni i neutemeljeni običaji, pohlepnost, ja, meni, mene, moj, moje…. i stvara se mjesto za sve ono bolje, drugačije. Ako ne mjesto, a ono barem prilika za nastanak upravo nekih drugačijih odnosa, novih ideja, novih ljudi, koji nisu ograničeni zastarjelim i  „prevaziđenim“ motivima i razlozima, prilika za naše 2.0 verzije. Uzbudljivo vrijeme!

Ako se može stvoriti nešto dobro u ovo vrijeme, u ovoj zemlji, na ovom planetu, u utorak ili srijedu poslijepodne u malom maglovitom, osporavanom gradu moćne prošlosti i svijetle budućnosti, ako se umjesto destrukcije može prigrliti kreativnost, onda to treba učiniti. Jer… tko će ako ne mi? Kad, ako ne sad?

Onaj nemir s početka teksta nestao je onog trena kad je ponovno zapucketao elektricitet akorda gitare i začuo se prvi udarac bubnja.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X