Whitesnake na Šalati – otiš’o si, ‘Fool For Your Loving’ svir’o nisi

Da. I to se dogodilo. Davidu Coverdaleu se najveći hit grupe Whitesnake ne uklapa u koncept trenutne ‘Flesh & Blood’ turneje na kojoj promovira novi istoimeni studijski album. I to bi mogao biti sažetak noviteta kad je u pitanju koncert Whitesnakea na Šalati.

Whitesnake na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Sve ostalo je uglavnom po starom, već desetljećima, posljednji put apdejtano po najvišim standardima scene i industrije 1989. godine i albumom „Slip Of The Tongue“ kad je i transfer gitarskog božanstva Stevea Vaija podsjećao na današnje multimilijunske transfere nogometaša po klubovima. No za 67-godišnjeg Davida Coverdalea je očigledno i to sasvim dovoljno. Dovoljno je i za publiku. Po pitanju Zagreba u posljednjih desetak godina se pokazalo da uvijek može okupiti pet tisuća posjetitelja, što onih vjernih fanova, što onih koji su došli vidjeti i čuti legendu. Godine 2013. je tako bilo u Domu sportova, 2015. u Ciboni, a sinoć skoro identično i na Šalati. U tom rangu, Coverdale je blue chip dionica za domaće koncertne prigode, a nema razloga da tako i ne ostane dokle god je voljan nastupati.

Pjesme s novog albuma dakako nisu bile previše u fokusu, predstavljene su u središnjem dijelu „Trouble Is Your Middle Name“ i „Shut Up & Kiss Me“ i začinjene prvo gitarski duelom u kojem su ‘glave rezali’ Joe Hoekstra i Reb Beach, a potom već klasičnim bonhamovskim bubnjarskim solom Tommyja Aldridgea, koji je, usput kazano, godinu stariji od frontmena benda. Meni, kojem je prvi album Whitesnakea u kolekciji bio „Slide It In“ (dakako u vremenu kad je tek objavljen), dok je drugi bio eponimni „Whitesnake“ iz 1987. (koji je u međuvremenu dobio neslužbeni naziv po godini objave), dobar dio koncerta kao da je bila neka davno zakašnjela promotivna turneja upravo tih albuma iz mojih pubertetskih dana.

Whitesnake na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

„Bad Boys“, „Slide It In“, „Love Ain’t No Stranger“, „Give Me All Your Love“, „Still Of The Night“, „Here I Go Again“ (ona datira sa „Saint And Sinners“, ali je imala svoju verziju i na „1987“ albumu), dakle ako se izuzmu dvije nove, „Ain’t No Love In The Heart Of The City“ Bobbyja Blanda i neizostavni sentiš „Is This Love“, skoro da i nije bilo pjesma s drugih albuma. Okej, dodajmo tu još i „Burn“ Deep Purplea na bisu i lista je konačna. Sve skupa sat i dvadeset minuta blast to the past hard rocka koji je sinoć tresao Šalatu. Čak je i vrijeme išlo na ruku svemu, jer kišica koja je počela padati pred kraj prije je bila osvježenje, nego neprilika.

Trebalo bi još riješiti neke nedoumice oko Coverdaleovog vokala, naime ne treba brkati njegovu karizmu s vokalom koji mu je (očekivano) s godinama skliznuo oktavu-dvije dolje, i dakako dodatno pohrapavio. Neupitno je da dominira pozornicom kao frontmen, ali visoke lage su mu redovno na refrenima držali mlađi Reb Beach i basist Michael Devin. U većini pjesama Coverdale je više režao, nego pjevao, ponekad budivši osjećaj kao da pokojni Lemmy Kilmister iz Motörheada pjeva pjesme Whitesnakea. No za većinu posjetitelja je Coverdaleova karizma dovoljno velika i hipnotička, pa će reći i da je sinoć na Šalati ‘to bilo to’. A nije. Ali to s njegovim vokalom već traje dovoljno dugo, da možda i nema svrhe previše pisati o tome.

Whitesnake na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Na Šalatu sam poranio i iz razloga da prvi put uživo vidim Animal Drive, domaći old school heavy metal bend kojeg predvodi pjevač Dino Jelusić, naš pjevački talent koji je već kao dječak pobijedio na dječjoj Euroviziji, i koji je već jednom sam napunio taj isti stadion na Šalati. Ovo mu je, dakle, bio drugi put u nešto izmjenjenim okolnostima. Animal Drive su veliki štovatelji druge polovice 1980-ih, ere kad je heavy metal po popularnosti eksplodirao do stadionskih razmjera. Sve su ‘skinuli’ iz tog perioda; i modu, i kočoperenje na pozornici, i stil, i stav, kao što su i svirački ‘napucani’ na razinu na kojoj nije bilo baš previše predstavnika domaćeg heavy metala, no ipak im nešto nedostaje. A to su pjesme – vlastite heavy metal himne, a one pak trebaju doći iz jednog drugog dijapazona (koji im možda kao bendu nije dovoljno u fokusu).

Animal Drive na Šalati (Foto: Roberto Pavić)

Naime, taj metal osamdesetih nije se stvorio sam od sebe, njega su pronijeli likovi koji su odrastali na rocku sedamdesetih, a taj rock je obilovao bluesom. Da bi Animal Drive sa sebe skinuli taj generički zvuk koji zasad ima ‘rock’ (taj ‘rock’ je eksplozivan, no kratkog daha), ali nema ‘roll’ (tj. da nauče mantrički kotrljati groove i malo više opterete lijevi prstomet basista koji ne smije imati ni sekundu vremena da tu istu lijevu ruku digne u zrak tijekom trajanja pjesme), onda bi bilo bolje iz sfere osobnog udivljenja izbaciti Skid Row, Armored Saint, Lizzy Borden i ine bendove, a prije prigrliti Led Zeppelin, Cream i Fleetwood Mac s Peterom Greenom, na koncu i stari Whitesnake, onaj prije „Slide It In“ albuma. Onda ne bi imali potrebe hvatati se obrađivanja „She’s Got The Look“, pop hita grupe Roxette iz osamdesetih, već bi im se ‘otvorile’ daleko izdašnije i zahvalnije mogućnosti. Animal Drive svakako imaju talenta i potencijala, uz to su i mladi, pa i uz tu mladost simpatično izgleda njihovo udivljenje starim heavy metalom, ali to začas prođe i ako ne svladaju lekciju do kraja i kako treba, lako mogu postati neostvarene okamine zvuka i perioda koji je daleko stariji od njih i ne pripada njihovoj generaciji. A to bi bila šteta.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh