Bivši Lambchopovac pružio je u četvrtak zagrebačkoj publici okupljenoj u dvorani kina Grič ugodno mentalno i duhovno glazbeno putovanje.
Dva najgora poteza koja glazbenik može učiniti na koncertu su: 1) da kaže nešto lijepo o gradu u kojem nastupa, a pritom pogriješi ime grada, odnosno navede naziv mjesta u kojem je svirao večer prije; 2) da upita publiku želi li čuti neku pjesmu i da ne odsvira narudžbu. Tako nam je na preksinoćnjem koncertu u popunjenom zagrebačkom kinu Grič zborio američki gitarist William Tyler i priznao kako je faux pas br. 2 učinio upravo večer prije, na koncertu u beogradskom Gun Clubu. Pozvavši publiku da naruči pjesmu, dobio je zahtjev za brojem koji, veli, jednostavno više ne zna odsvirati. Odmah je, kaže, zbog toga požalio.
Ugodan, komunikativan, nepretenciozan konferansje, Tyler je, često mijenjajući štim gitare između skladbi, sa zagrebačkom publikom podijelio ponešto humorno ugođenih anegdotalnih crtica o putovanjima, krajolicima, svome djedu, posjedovanju, neposjedovanju, razlici između europskih i američkih radijskih postaja… vezanih uz nastanak pojedinih pjesama i izgradio srdačnu, toplu atmosferu koja možda i ne bi bila ostvarena da je na riječima bio škrt kao u svojim kompozicijama. Riječ je redom o instrumentalima mahom meditativno-ambijentalnog, eteričnog ugođaja, no ne u rangu onostrane newageovske ambijentale, nego s konkretnim zvukom gitare, bilo električne, bilo akustične, koja zvuči poput ručno sviranog rock instrumenta i onda kada je njezin zvuk modificiran brojnim pedalama i efektima. A to je malne neprestano. Pedale i efekti, najzraženije reverb i delay, u Tylerovu su izrazu jednako važni kao i samo prebiranje po žicama, no bivši Lambchopovac i Silver Jew daleko je od tehno-perfekcionista ili tehnomana – ova pomagala rabi tek da bi obogatio i razvio paletu ugođajnosti što izvire iz folka, countryja, americane, ponešto orijentale i psihodelije, a prethodnike ima, primjerice, u Bertu Janschu, Jerryju Garciji (glazba za „Zabriskie Point“, 1970., album „Blue Incantation“, 1995. sa Sanjayem Mishrom), Johnu Faheyu, Richardu Thompsonu, Johnu Martynu…
U otprilike jedan sat nastupa – kojem je prethodio polusatni program našeg americana-kantautora Petra Vranića alias Elephant and the Moona kojem se nema što zamjeriti ukoliko prihvaćate domaće izvođače što stihuju na engleskom – Tyler je mirno i predano odsvirao desetak uhuugodnih, pretežno nježnih i umirujućih, ali nipošto šećerasto bezličnih brojeva prošaranih ljudskom dozom živčanosti i mjestimičnim bučenjem, što vode na zanimljiva introspektivna, retrospektivna, perspektivna, ekspresivna, impresivna,… – kako god ih doživite – mentalna i duhovna putovanja. Unatoč načelnoj „neatraktivnosti“ i „neuzbudljivosti“ činjenice osamljenog svirača bez poze i bez „scenskog nastupa“, osvijetljenog tek statičnim crvenim i plavim svjetlima, momak bebastog lica, neuredne bitlsice, raskošnih country-rock hipi zulufa, odjeven u traperice i traper jaknu, publici je priuštio iznimnu večer, čemu su svakako doprinijeli odličan razglasni zvuk i odgovarajuće sjedeći ambijent kina.
(Kino Grič, Zagreb, 13. ožujka, 2014.)
Saznajte više: William Tyler u Azimutu – umjereni optimizam bez iluzija
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
