Film bolesne premise nije ni strašan, niti duhovit, a izveden je toliko nekompetntno da ćete se pitati je li njegov autor najnetalentiraniji čovjek koji se okušao iza kamere u cijeloj povijesti kinematografije.
Ovaj mjesec dosta smo pisali o šarmu i uspjehu B-filmova, naslova koji s relativno malim budžetom i otkačenim premisama privlače publiku s oko devedeset minuta šašavog sadržaja poput divljanja medvjeda na kokainu ili pucanja u dinosaure laserskim puškama. B-filmovi uvijek su pratili prvoligaški sadržaj, a njihova je popularnost danas ponovno, utvdili smo, u usponu. No kao što postoji B-film, tako postoji i varijanta koja se zove C-film, a obično uključujue još manji budžet i još luđe premise. A onda postoji i Z-film, sadržaj koji se snima praktički bez budžeta, a glavni recept za privlačenje publike mu je ideja da će zaintrigirati gledatelje koje zanima koliko loš film uopće može biti.
U davnim danima Hollywooda takve filmove slavno je snimao Ed Wood, u šezdesetima se ističe “Manos, the Hands of Fate”, u suvremeno doba često se spominje “The Room” Tommyja Wiseaua, kod nas postoji Bore Lee… A u taj notorni antipanteon upravo se uklesuje novo ime i dva prezimena Rhysa Frake-Waterfielda, engleskog pseudofilmaša za kojeg vjerojatno niad ne bismo čuli da mu jednom nije na pamet sinula ideja toliko blesava da je privukla pozornost interneta.
Nemoguće je znati kako se ta ideja javila, ali moguće je zamisliti da je “scenarist” i “redatelj” negdje napušen pročitao da su likovi iz slavnih dječjih priča o medvjediću Winnie-the-Poohu autora A. A. Milnea ušli u javnu domenu, pa je zaključio da bi se o tome mogao snimiti horor film u kojoj slatke životinjice poput Pigleta i samog Pooha postaju krvoločne zvijeri ubojice. Sinopsis se sam piše: dječak Christopher Robin ostavio je svoje životinjske prijatelje na milost i nemilost prirodi otišavši na studij u grad, a ovi su se prvo poklonili kanibalizmu i pojeli magarca Eeyorea, a zatim i potpuno pomračili umom i prepustili se bezumnom nasilju.
Frake-Waterfield ne treba više od ovog sinopsia. Ubacit će on još i skupinu ženskih likova, napisanih s premalo talenta i dovoljno antipatije da pomislimo da mu je cilj da gledatelji navijaju da ih životinje čim prije poubijaju. Teško je reći je li u ovom filmu gori scenarij, režija ili montaža, a gledatelj će se više puta zapitati je li moguće da je Frake-Waterfield najnekompetentnijji čovjek koji se okušao iza kamere u cijeloj povijesti kinematografije. Kvragu, Wiseau i Bore Lee su nas barem uspjeli nasmijati, Waterfield je krajnje nesposoban za takvo što, iako bi mu premisa bolesna poput njegove to svakako trebala dopuštati kroz cijeli film.
“Winnie-the-Pooh: Blood and Honey” traje manje od sat i pol, a čak i u tom kratkom razdoblju uspijeva biti dosadan. Ako se već nemamo čemu nasmijati, od horora barem očekujemo da će biti strašan. Ali ova besmislena splačina to nije, tek je u nekoliko navrata jednostavno odvratan. Film je snimljen za deset dana i s budžetom od 100,000 dolara, što je vjerojatno dnevni ceh cateringa na setu neke prosječne produkcije. Premda stoga ne treba očekivati bogznakakve specijalne efekte, možda bismo ipak mogli tražiti nešto više od naših glavnih zlikovaca od običnih gumenih maski na njihovim glavama. One djeluju poremećeno, ali ne na bilo kakav stravičan način, nego samo bude nelagodu u smislu da se konstantno pitate zašto to uopće gledate.
Premisa ovog filma donijela je Frake-Waterfieldu petnaest minuta internetske slave kad su se u javnosti prvi put pojavile fotografije iz filma, a šok i nevjerica koju su proizvele, film koji je imao biti prikazan samo jednu večer u kinu pretvorili su u naslov koji se našao u svjetskoj distribuciji, pa tako i u nas, i na svoj mizeran budžet uspio zaraditi već četiri milijuna dolara. To je, naravno, natjeralo tvorca filma da se odmah baci na razmišljanja o nastavku, ali i pripremama za buduće dječje naslove koji uskoro prestaju potpadati pod intelektualno vlasništvo svojih autora, odnosno njihovih nasljednika, a među njima se spominju Petar Pan i Bambi. Da je “Blood and Honey” na bilo koji način uspio postići i najnižu razinu kvalitete, možda bi se moglo naći entuzijazma za takve filmove, ali svatko to je pogledao ovo smeće pobjeći će s pravom glavom bez obzira od bilo kakvih daljnjih pokušaja eksploatacije što Pooha, što drugih priča, a pogotovo bilo čega što potpisuje Frake-Waterfield. Rano je, al možda već imamo najgori film godine.
Ocjena: 1/10
(Jagged Edge Productions, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
