‘Now we make hits (but not hits like Neil Rodgers)’ – ova autoironična opaska provučena kroz jedan vers iz zimskog najavnog singla ‘We Make Hits’ najkraći je opis strelovitog uspona jorkširskog post-punk benda Yard Act koji kreće u promociju drugog albuma ‘Where’s My Utopia?’ s reputacijom ultimativne britanske rock atrakcije.
Četvorka iz Meanwooda, sjevernog predgrađa Leedsa iskočila je u prvi plan izvrsnim preklanjskim debi albumom „The Overload“, gdje je uvelike nadmašila svoje post-Brexit suvremenike poput Dry Cleaning, Squid i Shame. Razliku su činile udarne pjesme „The Overload“, „Pay“ i „Rich“, sarkastična lirika u sugestivnoj interpretaciji frontmena Jamesa Smitha, sirova punkerska gitarijada Sama Shipstonea i moćna ritam sekcija koju čine basist Ryan Needham i bubnjar Jay Russell.
Poslije neočekivano visokog plasmana albuma „The Overload“ na drugo mjesto UK charta i nominacije za prestižnu nagradu Mercury teško je bilo zaobići sve usporedbe Yard Act s legendarnim sugrađanima Gang of Four i njihovom prvom longplejkom „Entertainment!“. Usporedbe koje su mogle biti u jednakoj mjeri intrigantne i zanimljive, nerealne i pretjerane. Intrigantne zbog istomišljeničkog ljevičarskog i antikapitalističkog početnog stava, zanimljive zbog duboke identifikacije s Leedsom, slično izražene u oba sastava premda je između njih skoro polustoljetni generacijski jaz, a pretjerane kad se „The Overload“ pokušavao na silu ugurati pokraj „Entertainment!“.
Epohalni prvijenac Gang of Four ispao je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih post-punk albuma svih vremena, uklesan u povijest alternativne glazbe. „The Overload“ ipak nije zvučao toliko superiorno. Međutim, „Entertainment!“ je svojedobno u odlučujućem trenutku neslavno promašio ulaz na UK top 40, pa sjevernjačka četveročlana banda zadugo nije vidjela velike britanske pozornice. U to doba post punk je bio avangarda, a danas je britanska tradicija i nezaobilazna sastavnica nacionalnog kulturnog identiteta.
U takvom okruženju „The Overload“ je poslužio kao univerzalna propusnica koja otvara svaka vrata, ali i pozivnica za neočekivane goste u studiju. Jednog dana pojavio se Elton John da bi s dečkima snimio klavirsku verziju njihove pjesme „100% Endurance“, a oni su uzvratili obradom njegovog evergrina „Tiny Dancer“. To je već bila opipljiva potvrda novostečenog prvoligaškog statusa.
Prošlog ljeta Yard Act je zasvirao na glavnoj pozornici Reading Festivala i rasplesao desetke tisuća ljudi. Tamo je na najbolji mogući način ispromovirao „The Trench Coat Museum“, prvu traku za koju je angažiran novi producent Remi Kabaka Jr iz tabora Gorillaza. S Kabakom su snimili osmominutni plesni banger, a njihov stalni suradnik, redatelj James Slater pretvorio ga je u audiovizualno remek djelo modernog art rocka. Klupski electro remix u trajanju od skoro deset minuta potpisao je legendarni Arthur Baker, koji je prije 40 godina povukao New Order na plesni podij.
Paket napravljen za singl „ The Trench Coat Museum“, pjesma + remix + spot, bio je puno raskošniji od materijala s albuma „The Overload“ i pušten je u promet kao perfektna najava za LP „Where’s My Utopia?“. Kabaka je zajedno s Yard Act umiješan u produkciju cijelog novog albuma, osim prvog najavnog singla „Dream Job“ proslijeđenog Rossu Ortonu (Arctic Monkeys). Zbog takve raspodjele producentskih uloga nije iznenađenje što skoro kompletna zvučna slika barem malo podsjeća na posljednje izdanje Gorillaza „Cracker Island“.
„Where’s My Utopia?“ je pretežno dance-rock album s mnoštvom briljantnih varijacija i neočekivanih tragova drugačije prošlosti u širokom rasponu od starog „sampladelic“ Becka u uvodnoj temi „An Illusion“ i na drugom singlu „Petroleum“, Brit-popičnog Pulpa u „The Undertow“, ranog Daft Punka u zaraznom ritmu „We Make Hits“, pa sve do novovalne faze the B-52’s na četvrtom singlu „When The Laughter Stops“, gdje se gostujući ženski vokal Katy J. Pearson lako može pobrkati s Kate Pierson. „Where’s My Utopia“ je donekle i konceptualan album, pomalo idealističan i novoljevičarski nastrojen, ali u skladu s porukom „we make hits“ gotovo se svaka od 11 traka može izvaditi van, plasirati kao hitoidni singl ili zalijepiti na neku plejlistu za alternativni plesnjak.
Iznimka je pretposljednja „Blackpool Illuminations“ sa 7 i pol minuta sarkastične recitacije Jamesa Smitha koja zvuči privlačno u prvoj rotaciji albuma, ali teško ide na repeat. Da su „Blackpool Illuminations“ ostavili za neku B stranu i umjesto nje ubacili višestruko moćniju „The Trench Coat Museum“ dobili bi savršen album, ali i ovako su došli vrlo blizu šampionskog rezultata. James Smith je ovdje još lucidniji frontmen nego na prvom albumu, a gitarist Sam Shipstone, basist Ryan Needham i bubnjar Jay Russell pokazali su da brzo i lako izlaze iz standardne UK post-punk sheme i preuzimaju tehnički složenije zadatke.
U studio su navukli hrpu synthova i samplera, ali pravi izazov je bio povezati Yard Act s gostujućim gudačkim kvartetom i ženskom gospel pratnjom, što je odrađeno besprijekorno, opet uz pomoć Kabake koji im je prenio dragocjena iskustva iz Gorillaza. Kad se sve zbroji Yard Act i „Where’s My Utopia“ mogli bi biti nezaobilazni na mnogim listama ponajboljih ovogodišnjih albuma. Do kraja godine ima dosta vremena, ali malo je bendova koji mogu potegnuti bolje i jače od njih.
Ocjena 9/10
(Island Records / Universal Music, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
