Yin Yin su se u klub na Savskom nasipu vratili poslije dvije godine i privukli značajno veći broj ljudi, što se može pripisati hypeu, ali i aktualnom albumu ‘Mount Matsu’, njihovom najzaokruženijem djelu dosad.
Jedne davne svibanjske večeri, Srđan Sacher osluškivao je žamor s Trga i zaključio da se Zagreb u stvari nalazi na moru. To je i ovjekovječio stihovima “moj je grad večeras dobio luku”, a slične impresije u srijedu su se nizale i u mojoj glavi dok sam u rasprodanoj Močvari pratio koncert nizozemske četvorke Yin Yin. Njihova glazba, naime, upravo je savršen soundtrack ljeta, zbog čega bi ih bilo idealno poslušati i na nekom od predstojećih festivala po obali.
Yin Yin su se u klub na Savskom nasipu vratili poslije dvije godine i privukli značajno veći broj ljudi, što se može pripisati hypeu, ali i aktualnom albumu “Mount Matsu” koji držim za njihovo najzaokruženije djelo dosad. Na njemu su do kraja iskristalizirali svoj koktel thai funka, psihodeličnog i surf rocka te disca koji u njihovom slučaju nije samo plesna glazba, već i poligon za improvizaciju, neumorno soliranje i instrumentalne međuigre među kojima prednjače one gitarista Erika Bandta i ritam-sekcije. Samim time, obradovalo me kada sam
vidio da će set-listom dominirati skladbe s navedene ploče, posebno jer ih na pozornici razviju do te mjere da se povremeno čini kako su studijski originali bili tek predložak za ono što izvode na koncertima.
U pitanju je također i materijal s dosad najviše utjecaja muzičkog nasljeđa Japana iako su slavnu psych-rock scenu koja je Zemlju izlazećeg sunca potresala šezdesetih jedva dotaknuli. Usprkos tome, većina najdojmljivijih izvedbi sinoć je, ako mene pitate, bila vezana uz stvari s
“Mount Matsu” poput “The Year of the Rabbit” koja kao da dolazi iz neke paralelne stvarnosti u kojoj se The Bambi Molesters nisu raspali, već samo Dalibora Pavičića zamijenili Lukom Šipetićem iliti nemanjom. Sličnosti sa sisačkim surf rockerima najočitije su u sjajnoj “The Perseverance of Sano” koja evocira i pionire žanra, ponajprije Dicka Dalea.
Izdvojio bih svakako i “Pia Dance” gdje se na jednom mjestu okuplja i najviše elemenata njihove zvučne slike, počevši od psihodeličnog diska preko synthova na tragu starog tajlandskog popa pa sve do laganijih dijelova koji su me pak podsjetili na radove kambodžanske pjevačice Pen Ran. Njezinu “Chongban Kour Sne” na svojem je “Voodoo Beatu” obradio i nemanja, što predstavlja još jednu poveznicu s Yin Yin i dodatno daje naslutiti kako i Šipetićev sastav u svojim rukama ima sve što je potrebno da nešto napravi vani (ugovor s Glitterbeatom, dakako, ne bi bio zgorega).
Koncert je trajao oko sat i pol uz sasvim ujednačenu kvalitetu, barem ako govorimo o odsviranim pjesmama. Naime, pri kraju regularnog dijela čuli smo i bubnjarski solo Keesa Berkersa koji, premda takve eskapade ubrajam među najgore pojave u rocku, čak i nije počeo tako loše, ali ga se naprosto moralo skratiti. To je, međutim, i jedini prigovor koji se može uputiti drugom zagrebačkom nastupu Yin Yina.
PS. Prije njih svirao je talijanski dvojac Planet Opal, no uspio sam uhvatiti tek zadnju stvar, nabrijani jam kojim su Močvaru nakratko pretvorili u rave, a mene natjerali da po tko zna koji put proklinjem svoju sklonost kašnjenju. Nema veze, ako je suditi po reakcijama publike, novi susret neću morati predugo čekati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
