Reizdanjem debitantskog albuma i danas živuće i aktivne beogradske YU grupe obilježeno je pola stoljeća od objave originalnog izdanja.
U vremenima renesanse novovalne diskografije paralelno, ali u slabijem, tinjajućem, intenzitetu traje i renesansa onog što bi se moglo nazvati prvim valom jugoslavenskog rocka, koji se odvijao desetljeće ranije. Croatia Records nas je na taj period svako malo podsjećala reizdanjima albuma grupe Time i „Dnevnika jedne ljubavi“ Josipe Lisac, da bi pomalo na red dolazili Tihomir Pop Asanović, Indeksi, Korni grupa, Pop mašina, kao i kompilacijski album ljubljanskog Boom festivala, a sada i YU grupa.
Marketinški gledano, taj prvi val s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih trenutno ne može parirati novom valu jer nikad nije bio kompaktno spakiran u jedan ‘paket aranžman’, no u svakom drugom smislu jednako je bitan obzirom da je ustanovio autorske obrasce rocka na ovim prostorima koji je u to vrijeme nosio naziv „pop muzika“ s čime se više aludiralo na ono što je popularno na zapadu, a manje u domaćim okvirima.
Na tom tzv. prevratu u korist rocka na domaćem terenu bivše države radili su svi gore spomenuti, a o tome koliko su bili uspješni, svjedoče zimzeleni statusi njihovih albuma. No, vratimo li vremenski brojčanik unatrag, shvatit ćemo da se na formuli autorskih rock albuma tek tada počelo raditi. Proučavatelji, kao i akteri te povijesti slažu se da je Drago Mlinarec iznjedrio prvi strukturirani rock album i time označio kraj tzv. ere „električara“ iz šezdesetih. „Električari“ su bili ništa drugo već bendovi koji su s više ili manje umijeća na plesnjacima svirali obrade popularnih hitova. Da bi se govorilo o sceni, ipak su potrebni autori, a Boom festival upravo je bio napravio tu najvažniju distinkciju i pokazao da tadašnja publika želi upravo autore tog novog zvuka.
No nije baš bila bajna situacija da bi se došlo do mogućnosti snimanja albuma. Diskografi su tada živjeli od singl ploča i ti novi rokeri (koji su često bili i džezeri) morali su se uskladiti s tom praksom – bez nekoliko uspješnih singlica o albumu se moglo samo sanjati. YU grupa tu nije bila nikakva iznimka. Osnovanu su simbolično na Dan Republike 29. studenog 1970. godine, pa je i to uvjetovalo ime. Do svog prvog albuma objavili su tri uspješne singlice od kojih je ona iz 1972. na kojoj su bile pjesme „Kosovski božuri“ i „U tami disko kluba“ jasno ukazivala na to da je grupa u svakom pogledu sazrjela da uđe u studio i snimi svoj prvi dugosvirajući uradak.
U jednom svom tekstu u kojem je sažimao upravo tu 1973. godinu, Dražen Vrdoljak je zaključio da se čini kako stvari idu na bolje i da nakon podužeg perioda suše postoji nada da se na ovim prostorima počnu javljati značajniji autori koji shvaćaju što je rock and roll i kako treba pristupiti formatu albuma. YU grupu je naveo kao svijetli primjer.
Naime, braća Žika i Dragi Jelić imali su dosta iskustva kroz prijašnje sastave (Albatrosi, Alasi, Beduini, Siluete i Džentlmeni) i YU grupa je od samog početka bila uspostavljena kao bend koji bez problema kroči strukturom rokenrola bez početničkih slabosti. I samo snimanje je prošlo bez problema što je stvorilo produkcijski i svirački ujednačeni album bez oscilacija, s jasnim grooveom i baladama za vječnost.
Već uvodna „Trka“ jasno daje na uvid koliko je YU grupa bila uigrana kad je u pitanju groove, tj. onaj tako bitni „roll“ koji dolazi nakon „rock“ i u kojem su satkali utjecaje Petera Greena iz ranog Fleetwood Maca. Naredne „Noć je moja“ i „Čovek i Marsovac“ još više produbljuju osjećaj da svirački s tom grupom nema šale, za razliku od tekstova koji su umjereno koketirali sa šalom, posebno „Čovek i Marsovac“ u kojoj se ispod niza slojeva iščitava i lagani društveni komentar.
A stranu okrunjuje ‘basnovita’ „Čudna šuma“ kao najjači rock singl tog niza, a njenu ulogu i važnost zabetonirao je kasnije Dušan Kojić Koja kad ju je uveo u repertoar svoje avangardne Discipline kičme nakon čega je postala ono što ide u ladicu pjesama za sva vremena. B strana ni dan danas nimalo ne pada u tenziji s uvodnom „Trenutak sna“ i „Devojko mala podigni glavu“, dok u drugom dijelu uspostavlja baladni standard ex YU s pjesmama „Crni leptir“ i „More“.
„Crni leptir“ ušao je u pjesmarice svih tuluma na kojima se netko laćao akustične gitare, a na „More“ se može gledati kao na točku oko koje se godinama nakon toga vrtio i Sead Zele Lipovača s prvim albumom Divljih jagoda na kojem je pjesma „Krivo je more“.
Danas se možda ne može dobiti dojam koliko je i produkcija debitantskog albuma YU grupe bila napredna za svoje vrijeme, za tadašnje prilike nije bila daleko od ploče „Let It Bleed“ Stonesa koji su za miks pultom stišali Jaggerov vokal kako bi instrumentarij jače pogodio čula slušatelja ‘prisiljenih’ na pojačavanje glasnoće u želji da čuju tekstove. YU grupa je i kao trio tim trikom ne isticanja vokala u prvi plan dobila auru supergrupe u kojoj se na jednaku razinu važnosti stavlja i solo na bas gitari kad dođe do njega. Iz tog razloga, pedeset godina kasnije, taj album i dalje posjeduje punoću zvuka na koju je godinama ugađano uho slušatelja. Dakle, nije YU grupa bila uspješna u startu zbog svog imena u Jugoslaviji, već upravo zbog svega navedenog što se ticalo samo i isključivo glazbe.
Percepcija reizdanja općenito je nešto što ovisi i o vremenu kad se ona događaju, pa je tako i s ovim albumom. Deset godina ranije i u jeku vrhunca revidiranja 1980-ih, album „YU grupa“ bio bi vjerojatno promatran u sasvim drukčijoj konotaciji koja ne bi u svojoj formuli imala ukalkuliranu činjenicu povratka i bujanja rock psihodelije. Danas je to drugi slučaj. Ponovna objava ovog albuma obogaćena je tom percepcijom i samim time pojačava gušt oživljavanja vremena kad su suvremenici i pioniri tog zvuka na ovim prostorima svoj zadatak shvaćali jako ozbiljno.
Za kraj tu je i jedna sasvim druga dimenzija, bar kad je riječ o hrvatskim prilikama u kojima je na svemu s „YU“ predznakom sustavno rađeno na obezvrjeđivanju i zaboravu, pa je tako i priča o YU grupi, koja je kolateralna žrtva svog imena, bila uvijek u nekom zapećku. Njeno oživljavanje povodom 50. rođendana debitantskog albuma stoga se možda čini i dobrom prilikom za sve one mlađe (i sklone glazbi) da se uvjere u to da glazba YU grupe nema u sebi nikakve patriotske sklonosti po diktatima tadašnjeg sistema. To ime je samo označavalo činjenicu da je netko na ovim prostorima, na kojima je Željezna zavjesa uvijek bila na pola spuštena, znao što je to zapadna pop muzika, ili ako želite; rock and roll. Da Raša Đelmaš, Žika i Dragi Jelić nisu bili upravo ti ljudi, bila bi suvišna i svaka pomisao na ponovno objavljivanje ovog albuma i to baš u Hrvatskoj. Ali, eto, da parafraziram pokojnog Dražena Vrdoljaka, čini se da stvari ipak idu na bolje.
(Jugoton / Croatia Records, 1973. / 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
