Yusef Lateef ‘The Gentle Giant’ – Što je to new age?

U ediciji reizdanja klasika ‘Jazz Best Collection 1000’ našao se i album ‘The Gentle Giant’ nedavno preminulog glazbenog genija Yusefa Lateefa.

Yusef Lateef 'Gentle Giant'

Krajem prošle godine u devedeset i trećoj je godini života preminuo Yusef Lateef, jedan od najsvestranijih jazz i ne samo jazz glazbenika. Njegova se znatiželja očitovala kroz izvođenje raznih žanrova, od bebopa preko fuisona i third streama do world musica i new agea, ali i sviranje velikog broja glazbala od kojih su neka bila iznimno rijetko svirana u jazzu, kao i pedagoškom radu koje je, nakon što je doktorirao, obuhvaćalo velik dio njegova djelovanja.

Pažnju glazbene javnosti privukao je u drugoj polovici pedesetih godina prošloga stoljeća kad se afirmirao i kao skladatelj iako nije zanemarivao niti standarde. U to je doba proučavao filozofije i kulture raznih naroda te je kao vođa sastava na svoje albume uvrštao skladbe nadahnute orijentalnom, afričkom ili indijskom glazbom, a uz svoje prvo glazbalo, tenor saksofon, svirao je flautu, obou, fagot, flaute od trske, shehnai, arghul, koto, indijska tradicijska puhačka glazbala i razne vrste udaraljki.

Sva ta glazbala, ali i spomenute žanrove, pa i više njih, svira i na albumu “The Gentle Giant” koji je snimio 1971. i 1972. To je jedan od petnaest albuma što ih je u tom razdoblju objavio za diskografsku kuću Atlantic, a sad je objavljen i kao CD izdanje u japanskoj ediciji “Jazz Best Collection 1000”. Kako bi čim uvjerljivije tumačio ili spajao razne glazbene pristupe, za snimanje je angažirao stilski različite glazbenike. Okosnicu su činili jazzisti: pijanisti Kenny Barron ili Ray Bryant, basisti Bob Cunningham ili Sam Jones, te bubnjar, koji svira i flautu, Albert Heath. Ovisno o karakterima skladbi u nekima od izvedbi pridružuju im se svestrani glazbenici: gitarist Eric Gayle, vibrafonist Neal Boyar, bas gitaristi Chuck Rainey i Bill Salter, bubnjar Jimmy Johnson, violončelit Kermit Moore, svirač afričkih udaraljki Ladji Camara i vokalni kvartet Sweet Inspirations.

Kao na niti jednom prethodnom albumu, Lateef je na snimanju ovog najviše svirao flautu predstavivši se interpretom koji briljira u izvedbama nježna tona, ali i growl pristupu sviranju flaute u koju pjeva, odašilje uzvike, krikove i razne druge govorne figure. Takvim je pristupom, uz Rahsaana Rolanda Kirka, izravno utjecao na druge flautiste, pa i rockere, primjerice Iana Andersona, vođe Jethro Tulla.

Svaka skladba na albumu donosi drukčiji ugođaj, ritam, utjecaj. Bez obzira u kojem se žanru kretao Lateef je uvijek bio uvjerljiv, a često ispred svojeg vremena. Kad sam ga zamolio da komentira nagradu Grammy koju je dobio za ploču “Little Simphony” u kategoriji najboljeg albuma new age glazbe, rekao je: “Kad su mi rekli da sam dobio nagradu Grammy u kategoriji new agea pitao sam ih – Što je to new age? Ne znam što to znači, samo pišem i sviram glazbu.”

Na isti način odnosi se i prema jazzu, idiomu koji je obilježio veći dio njegove karijere. “Ne razumijem niti ne rabim termin jazz, jer on za mene ima negativno značenje”, rekao je. No on je uvijek prisutan u njegovom stvaralaštvu, na ovaj ili onaj način, ali oslanja se i na pop, ali i klasiku koja mu je također bliska, Naime, tijekom karijere izvodio je djela majstora klasične glazbe, primjerice Antonína Dvořáka.

Ne zaboravlja niti etno pristup posuđujući iz bogate riznice afričke ili azijske glazbe koju je studiozno pručavao. “Bogat sam iskustvima koja sam stekao u Nigeriji”, rekao je. “Njihova glazba služi svrsi. Glazbena teorija to naziva primitivnom glazbom, ali to je izvjesna vrsta glazbene terapije stara stotinama godina. Na ritualima sviraju određenu vrstu glazbe koja pomaže pri ozdravljivanju ljudi, primjerice s psihološkim tegobama, kako kažu – odstranjujući negativne duhove iz njihovih tijela. Također, postoji određena glazba za ritual koji se upriličuje kada se uhvati kradljivac, prigodom raznih radova… Glazba se ne izvodi za zabavu, već služi svrsi u društvu. Većina njihove glazbe nije pisana i prenosi se s generacije na generaciju. Primjer za to su i dvorski glazbenici koji su u Nigeriji visoko poštovane osobe. Sviraju glazbalo slično oboi, ali je nigerijsko i zove se shenai. Oni se u nigerijskoj povijesti spominju u zadnjih 200 godina kao glazbene obitelji u kojima su potomci nastavljali tradiciju sviranja shenaija od svojih predaka. Iako ta glazba nije zapisana možemo znati kako se nekad sviralo na kraljevskom dvoru.”

U nekim izvedbama Lateef spaja neke od spomenutih stilovima, primjerice u luđačkoj obradi pjesme “Hey Jude” Lennona i McCartneya. Ona donosi dinamiku svojstvenu klasičnoj glazbi neodoljivo podsjećajući na Ravelov “Bolero”, posebice u sporom razvijanju teme, od iznimno tihe, i lijene do frenetične, uz luđački, žestoki rockerski solo na električnoj gitari, monumentalnost koju donose zvona… Sasvim dovoljno da nas zaintrigira da ovaj album, kao i sva ostala djela Yusefa Lateefa slušamo i proučavamo ponovno i ponovno. Naime, svakim ponovnim preslušavanjem otkrivamo nove detalje koji izvedbu čine još uzbudljivijim, kao kod svakog umjetničkog djela trajne vrijednosti.

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X