Prvi punokrvni hrvatski showcase festival SHIP u Šibeniku kršten je i poslan na prvu plovidbu koja je završila nakon tri dana ugodnog druženja i upoznavanja, korisne konferencije, mnogo dobre glazbe i zabave od koje će se neki još neko vrijeme oporavljati.
U četrdeset drugom satu budnosti kad se subota stala pretvarati u drugi sat nedjelje došao sam do zaključka da sam dosegao granice svog kapaciteta upijanja glazbe i komunikacije s predstavnicima onog normalnog ljudskog roda kojeg se već neko vrijeme nisam osjećao dijelom. Na travnjaku Azimuta koji mi je već treći dan bio službenim domom u krugu neke nove vrste obitelji kojoj sam postao svojevrsni pastir crnih ovaca, mađarski glazbenik Ben T Kadar svirao je glazbu za one normalne preglasno za moja iscrpljena osjetila i bilo je jasno da se u meni već dogodila kombinacija Hirošime i Nagasakija koja će me natjerati da potpišem kapitulaciju i zato propustim ### kao zadnji koncert SHIP Festivala, a nekmoli finale u Tunelu. “Tarabe” sam zadnji put gledao prije pola godine na MENT-u i znao sam što propuštam, pa mi je još više žao, ali negdje treba stati i dati priliku tijelu i umu da se osvježe dovoljno za nastavak s redovnim životnim aktivnostima.
Report s drugog dana završili smo dočekivanjem zore onog trećeg, a svega par sati kasnije posjetili smo i panel diskusiju na kojoj su predstavljeni kompilacijski albumi “Zvučni zid”, “Let’s Rock!” i “Femme nouvelle” u Kući umjetnosti Arsen. No u konferencijskom dijelu programa čini se da je najviše pozornosti privukao razgovor pod nazivom ŠČIP u kojemu je Mrle predstavio neočekivani uspjeh svog branda “ŠČ!”, a kojega je on postao svojevrsnim utjelovljenjem. Sama njegova pojava koja emanira jednaku količinu karizme i vedro zaigrane psihopatije privlačila bi pozornost gdje god bi se basist Leta 3 pojavio.
Nakon dnevnih aktivnosti koje su kraju privedene ručkom i nekoliko koktela od rakije kojima je mnoštvo častio Vinoplod, treći uzastopni dan osvajanja brda povrh grada postao je posebno izazovan za nožice koje nose breme cijelog dosadašnjeg tijeka festivala, ali junački krenusmo i u taj zadnji veliki pohod spremni da na njemu izdahnemo ako dođe i do toga. Jer družba je družba, a služba je služba ili kako to već pojašnjava narod koji će ionako sve to pozlatiti. Kad stigosmo tamo, Fran Vasilić je završavao svoj nastup na glavnoj pozornici i ovim putem mu prenosim poruku od nekoliko domaćih i stranih stručnjaka koji su komentirali da nije prikladno nastupati odjeven tako kao da si protiv svoje volje odvučen s plaže i bačen na najveću binu festivala.
Sličnu bi se opasku moglo primijeniti i na Nijemce koji su nakon njega svirali na istom stageu, ali oni su si nadjenuli ime Beachpeople i vjerojatno tako odjeveni nastupaju i usred zime. Uostalom, to je i najmanji problem ovog bezličnog benda koji pod kišobranom popa od različitih sastojaka uspijeva stvoriti bezokusni obrok koji je najbolje konzumirati iz pozadine. Ruku na srce, vjerojatno bih bio blaži u presudi Nijemcima da je organizator odigrao potez koji se čini potpuno očitim, a to je da u rasporedu zamijeni njihov termin s onime koji im je prethodio. A prethodio im je Puuluup.
Puuluup se pokazao jednim od najvećih iznenađenja ovogodišnjeg MENT-a i bilo je sasvim jasno da ih i hrvatski showcase festival jednostavno mora dovesti. Usmena predaja onih koji su ih gledali u Sloveniji odigrala je veliku ulogu u širenju dobroga glasa o paru otkačenih Estonaca koji svoju glazbu kombiniraju sa humorističnim showom u koji uvelike uključuju i publiku podučavanjem plesova i razveseljavanjem u izravnoj komunikaciji koju je pjevač Marko prakticirao i na začuđujuće sjajno naučenom hrvatskom jeziku. Pjesme o poljoprivredi i skijaškom trčanju oduševile su šibensku publiku jednako kao i onu u Ljubljani, a šarm ove dvojice otkačenjaka koji sviraju svoje talharpe (instrumente nalik guslama) i pjevaju na jeziku koji ni Estonci ne razumiju jer je u velikoj mjeri izmišljen, pretvorio je nastup Puuluupa u vjerojatno najbolji glazbeni trenutak posljednje večeri festivala iako se nije odvio na glavnoj pozornici, nego na maloj bini.
Na istom mjestu svirao je i srpski bend Natalee predvođen pjevačicom Natalijom Rajković, a koji je bodove koje je skupio u prvom dijelu nastupa ugodno prožimljući pop s elementima soula i pitkog jazza pomalo prokockao pred kraj kad je više ljudi primijetilo da sve počinje zvučati kao “Buđav lebac” i na koncu bi ocjena završila u donjem dijelu spektra da stvar nisu uspješno izvlačili pripadnici brass sekcije na trubi i trombonu.
Možda već pomalo skeptični nakon toliko podijeljenih dojmova dočekali smo završni koncert završne večeri na Mihovilu, nastup makedonske skupine hi-concept elektroničara Iskra koji u svom opisu više govore o scenariju distopijske budućnosti nego o svom vlastitom izričaju. Našu zdravu nepovjerljivost Iskra je razbila u atome fascinantom izvedbom u kojoj pozornicom vladaju tri čovjeka sa svojim računalima i sintesajzerima i jedan što uz gitaru na mikrofon ispušta nekakvo robotsko zvukovlje natjerali su tvrđavu na ples i upisali se među najveća iznenađenja i najbolje actove festivala uopće.
Trebalo se brzo spustiti s brda kako bi se uhvatlo i Dunjaluk koji je na travnjaku Azimuta okupljenima predstavio svoju verziju sevdaha koju čine interesantna aranžmanska riješenja na električnoj gitari Luke Čapete i vokal Dunje Bahtijarević koji je uspio začarati dio publike. Osobno ću ih svakako morati pogledati ponovno, jer ovdje sam već ušao u fazu festivala u kojoj je moja moć konkretne prosudbe uvelike dovedena u pitanje pretjeranom konzumacijom glazbenog sadržaja u zadanoj jedinici vremena. Istu sudbinu doživio je i koncert Žen koji se odvijao u unutršnjosti Azimuta, a koji sam djelomično popratio žaleći što više nemam kapaciteta jer su zvučale jako dobro.
Tu bi se negdje mogla i podvući crta pod događaje prvoga SHIP-a za sve nas koji nismo imali snage povući do Tunela na nastupe Rotormotora, Ane Antonove i drugih, kad ne bi bilo i svojevrsnog post scriptuma festivala koji se odvio još jednom u okviru terase Azimuta u prijepodnevnim nedjeljnim satima u oblike jutarnje oproštajne kave i kroasana, a na kojoj su se još jednom svi okupili prije odlaska sklapajući posljednje dogovore, dijeleći neke utiske koji će se pretvoriti u trajna sjećanja i temelj želje za ponovnim susretom.
Iz brodogradilišta We Move Music Croatia, uz potporu i dobru volju brojnih aktera, izišao je ove godine SHIP. Kršten je i pušten na svoj trodnevni maiden voyage koji je pokazao da pod predanom organizacijom i vještim vodstvom i Hrvatska može imati kompleksan showcase u kojemu sve teče prema planu i programu, s voljom i na vrijeme, na kojemu imamo priliku vidjeti i čuti neke od aktera budućnosti europske glazbene scene, upoznati nove kolege (ili bolje upoznati stare) i uz sve to odlično se zabaviti u kulturnom i estetskom srcu Dalmacije. Osobno moram priznati da jedva čekam sljedeće krstarenje ako, naravno, nakon prvoga na njega uopće i budem dobrodošao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
