Projekt ili bend, pitanje je sad? Nameće se samo po sebi jer se radi o prvom domaćem izdanju kojim se veliki svjetski label poput Universala odlučio predstaviti u regiji kao aktivni diskograf, a ne samo kao dobavljač stranih licenciranih izdanja.
Ono što priču na samom početku čini pozitivnom jest to da je riječ o potpuno novom izvođaču. Universal je primjerica mogao napraviti ziheraški deal s nekim već etabliranim imenom i cijela stvar bi se generalno sigurnije zakotrljala. No ovako, riječ je hvalevrijednom riziku iz kojeg se samo može zaključiti da veliki label vjeruje u primarnu djelatnost slovensko-hrvatske grupe Zebra Dots – u glazbu.
Obzirom da grupu čine prekaljeno društvo glazbenika, lako pomisliti da je riječ o jednokratnom projektu, a kad se „Walking On A Chance“ nekoliko puta presluša, što ovlaš, što detaljno, kreativna sinergija govori u korist prije svega autorske, a potom i izvođačke potentnosti. 13 pjesama ipak je predugačak niz da bi neki na brzinu sklepani pop projekt toliko dugo držao vodu. U takvim slučajevima, obično se popunjava minutaža između nekoliko ciljanih hitova dok se kod Zebra Dotsa osjeti konceptualna arhitektura cjelokupnog materijala iako je riječ o pop grupi.
Zastupljeni su brojni stilovi, no izbjegnuta je prekomjernost i natrpanost, koja obično služi kao koprena za prikrivanje autorske nedorečenosti. „Walking On Chance“ je plesni album koji se slojevito otvara i predstavlja. „Elephant Strong“, „Don’t Cry“ i „Walking On A Chance“ u inteligentnom hommageu Laid Backu, danskoj post punk grupi koja je tijekom 80-ih bila sinonim glazbenog cool raspoloženja. U toj konstelaciji pjesma „Walking On A Chance“ (koja je odabrana za najavni singl) prirodna je kulminacija prvog dijela albuma, koji je kod debitanata najvažnije poglavlje, može se reći i buduće karijere. I tu je već jasna i ravnopravna žensko-muška vokalna podjela između Kooladea i Saše Aleksandre Danilove.
Nakon „Walking On A Chance“ Zebra Dots ulaze u moderne R&B vode. „Outta My Mind“ je začinjena nasljeđem Stevieja Wondera, dok „Give A Little“ zahvaljujući efektnom refrenu u kojem je Sašin vokal u potpunosti došao do izražaja vuče u putenom smjeru nakadašnjeg Destiny’s Childa. Na sredini albuma dolazi do preokreta vokalnih uloga, a stvaranje eventualne monotonije riješeno je izlaskom Danilove u prvi plan. Nakon „Don’t Give Me The (Bullshit!)“ otpjevane iz petnih žila stavom jedne „Sisters Are Doin’ It For Themselves“, Zebra Dots pokazuju novi adut. Tenzija malo pada s „Crystal“ koja je vjerojatno solidno ubrizgavanje plesnog adrenalina publici kad se izvodi uživo, no na albumu je pomalo plošna i predvidljiva, kao što se ni „Teaser“ nakon nje ne čini kao nužno najbolje rješenje, za razliku od narednog backbeat funka „Pressure“ koji najavljuje novo penjanje sinusoide očekivanja. A potvrđuje je i balada „One Desire“ utopljena u emotivni premaz Portisheada iz čijeg elegičnog raspoloženje decentno izvlači naredna „Party & Romance“. S „Mr. Revenue“ slijedi koketiranje s glazbeno naplodnijim razdobljem karijere Michaela Jacksona, tj. suradnje s Quincy Jonesom, ali je i to zanimljivo ‘modernizirano’ upotrebom auto-tunea. Album zatvara eklektični pop hip hop hibrid „Clock Alarm“ usporavajući ritam albuma na mjestu gdje se to i očekuje.
Album „Walking On Chance“ nimalo ne zvuči kao domaći album, ne stoga što su sve pjesme otpjevana na engleskom, već i zbog samog pristupa u kojem se Zebra Dots pozicionira za utrku izvan granica regije, što je u ovom trenutku prilično realna situacija. S druge strane dobili smo jedno kvalitetno pop izdanje i bend koji je miljama daleko od mindseta estradne kaljuže. Stvari se možda mijenjaju puževim korakom, ali se mijenjaju. U ovom slučaju na bolje.
Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2012.)
Saznajte više: Intervju s grupom Zebra Dots: ‘Mi smo autorski bend koji glazbu shvaća ozbiljno i ne želi se kompromitirati’