Mariška band – kad je glazba život…

Imam jednu takvu doma. Moja Bambima od milja, alias Barić Katarina, baka je koja je preživjela moždani udar, rak kosti, dva rata i dva muža, nekoliko grdih operacija, ruke, kičme, transplataciju kosti, amputirali su joj lijevu ruku, ustaše su je bajunetom rokale 46 ili 47 puta po tijelu za Drugog svjetskog sranja, a 07. ožujka 2012. na svoj 86. rođendan ona sjedi za stolom u kuhinji, malo pognute glavice pokušavaući držati ravnotežu, noga joj pritom lupa na taktove “Lust For Life” Iggyja Popa. Govori: “Milo, jesi se čuo s Urbanom u zadnje vrijeme i kaj dela Massimo? Znaš, nemrem ti ja ove sapunice gledati i slušati ove narodnjake”, a pritom će na radiju biti baš neka aktualna Severina.

Mariška Holubek (Izvor: Mariska Band, dokumentarni film Petra Krelje)

I svaki, ali svaki puta me podsjeti na jednu predragu staricu o kojoj sam kao mulac slušao prepričavanja i priče.

Mariška Holubek (Funjak) je rođena u mađarskom gradiću Szariszapu 1904. a umrla 3. ožujka 1993. u Koprivnici u devedesetoj godini života. Između tih nježnih godina baka Mariška je postala ne samo lokalna senzacija kad se koprivničkim zajebantima mužikašima odazvala na ideju osnivanja Mariška Banda u kojem je prašila violinu u osamdesetima, lupala desnom po daskama pozornice dajući ritam, svirajući od “Oh Susannah” nadalje. Nije čudilo jer je poticala iz glazbeničke obitelji koja je početkom prošlog stoljeća doselila u Podravinu. Osim violine svirala je klavir i harmoniku, pomalo gitaru, a najveća radost i furka joj je bila besplatno podučavati podmladak. Svirala bi radon a raznim javnim manifestacijama. U u crkvama, na promocijama knjiga i otvorenjima izložbi, dobrotvornim priredbama, zabavnim nastupima. I to je startalo od Šezdesetih, da bi startom 1981. krenula kao frontgerla spomenutog sastava. Svirali su mahom po kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagrebu, Čakovcu, Varaždinu, Murskoj Soboti, Križevcima, Bjelovaru, Virovitici. I to je bila fiesta.

Starica koja se E.T.-jevskim hodom gega po prašini slika je iz dirljivog dokumentarca Petra Krelje, uz asistiranje Koprivničanke Vesne Švec, kojim će ovjekovječiti skupinu veseljaka napenaljenu za šlagere, tradicionalnu narodnu podravsku i američku glazbu. I tako su trajali oko 6 godina. Njena su instrumentalna podrška bili violinist Gregl Željko, harmonikaš Hrubec Vlatko, Bešenić Stanko, te ponekad beglajtar Štefanić Slavko i bajsar Bedeković Juraj, pa Milivoj Brozović, Zoran Car, Vlado Kolarek i Zorko Marković. Big Mama su zvali baku, ona bi širila ruke, govorila da joj ne daju autogramkarte ni razglednice na potpisivanje “da se ne umori preveć jer ne bu mogla svirati ondak”. Nije se puno trsila nafčiti kuvati jerbo je celi život samo svirala.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ZwQ1KsDJGtE[/youtube]

Vele suvremenici da je bila silno temperamentna, da zato nije ni završila srednju glazbenu školu. Dva je muža zatrajala, a one klasične mudrosti kakvih su stari prepuni sabrala je u rečenicu “Kad najmanje očekuješ, život ti najviše daje”. I nema tog puta dok ne pogledam taj dokumentarac da ne navru suze na oči. Toliko duha, života, strasti prema disanju, toliko pozitive prema trajanju iz dana u dan, u vrijeme kad mlade generacije ne stižu od smsova kužiti gdje se krije čar i ljepota življenja, to je pravo istinsko, nepatvoreno bogatstvo.

Prijašnje raspelo: Dalibor Grubačević – čarobnjak (ne samo) filmske glazbe

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X