Vinko Ergotić je ovog puta na pravom putu i možda ne bi trebao predugo čekati s okupljanjem pratećeg sastava.
Priča o zagrebačkom bendu Nellcote (nazvan po toponimu rock and rolla – francuskom dvorcu u kojem je snimljen album „Exile On Main St.“ Rolling Stonesa) koji je kao tekstopisac, pjevač i gitarist vodio Vinko Ergotić bila je gotova već na početku njene diskografske karijere – 2019. godine.
Nellcote su se gotovo cijelo desetljeće vrzmali po gradskim klubovima, da bi spomenute godine objavili prvijenac „Disturbance In A Quiet Summer Night“. Bio je to jedan od onih začkoljastih albuma na engleskom koji je i produkcijski bio pomalo izmješten s lokalne scene, dakle uradak pred kojim je trebalo biti dosta agilnih koncertnih utakmica da bi iole postao zapažen. Posljednji singl s njega izlazi u siječnju 2020. godine, a globalne okolnosti su ubrzo svima izbrisale koncertne aktivnosti s lica Zemlje, pa tako i grupi Nellcote.
U jesen iste godine izlazi singl „Fantastično“ i njime se ujedno predstavlja Zimizelen – novo kantautorsko ime, tj. umjetnički alias Vinka Ergotića koji time radi zaokret i počinje stvarati glazbu na materinjem jeziku. U proljeće 2021. Zimizelen ugošćuje kantautoricu Mary May u singlu „Likovi bez lica“, koja za tu prigodu pokazuje da joj nije problem zapjevati i na hrvatskom, a priča te godine dobiva epilog i sa sessionom iz Charlijeve kućice (za one s kratkotrajnom memorijom, to je i dalje period života pod mjerama ograničenog okupljanja).
Za Vinka svakako dragocjena iskustva u skupljanju samopouzdanja da njegov zagasiti noir izričaj koji mu nekako prirodno leži jer puno bolje komunicira prema van na hrvatskom jeziku. Poučen greškom predugog čekanja na album s grupom Nellcote iz, kako bi se reklo, prijašnjeg života, ovog puta istu ne ponavlja. Kuje novu priču dok je svježa i ove godine se Zimizelen predstavlja albumom „San na uzici“ koji je svakako inspiriran (i naslovom) hermetičnim periodom života u pandemiji.
Na koncu i samo ime Zimizelen se uklapa u cijeli izričaj. Vinko kao da je neka „stara duša“ koja unosi atmosferičnost kantautorskog izričaja iz 1960-ih i 1970-ih. Njegov specifični vokal kao da je na nekoj razmeđi između Ivice Percla i Ibrice Jusića, ali je sve prilično maštovito često uklopljeno u psihodelični narativ, dok je produkcija daleko superiornija spram one koju je imao prvijenac grupe Nellcote i tu punoću, dubinu, ali i egzaktnost treba pripisati Leonardu Klaiću koji je uz Marka Mrakovčića, Roka Crnića i Marka Klemenčića svakako najvažnije producentsko ime današnje zagrebačke scene.
Konkretno, „San na uzici“ odiše vanvremenskim ugođajem. Pandemija je bila povod, ali album nije usidren u nju, već kontemplira u noiru gotovo univerzalno. Kod autora ovih redaka je dobrim dijelom utjecao i recentni svibanjski „monsunski period“ prilikom preslušavanja. Isprva je bilo kao stavljanje soli na ranu (kao da tmurnih dana ovog svibnja nije bilo dovoljno), no svako naredno slušanje je topilo mazohizam i kreiralo soundtrack misli i osjećaja koje se žele otrgnuti s uzice događaja na koje čovjek nema utjecaja. Pozivi u pomoć s refrena singla „Iza zavjesa“ upravo su iscrtavali osjećaje koji nas obično snađu u periodu od mjeseca studenog do veljače kad noći vladaju nad danjim svjetlom i kad bi najradije ubrzali tempo protoka vremena baš onako kako potegne i tempo usred te pjesme.
No krenimo ispočetka… Uvodna „Izgubljeno“ kroz koju se provlači i naziv albuma u stihovima odzvanja komorno kao da je u pitanju neki koral, ali na način prilično blizak onome kako odzvanja Fleet Foxes, da bi potom „Čudo (Koliko je dalek jug?)“ mantričkim ritmom počeo dobovati gotovo sudbinski dok u eho utopljena gitara u pozadini pojačava emociju Ergotićevog glasa, da bi već spomenuta „Iza zavjese“ donijela prijeko potrebno oslobađanje svojim ispresijecanim igrama brzinom tempa, posebno njen out chorus koji podsjeća na već davno zaboravljene vještine rocka.
Nakon toga, isposnička akustična balada „Nosi je“ dolazi kao prirodni oblog na ranu. Buduću A stranu (vjerojatno) vinilnog izdanja zatvara „Zamisli“ koja kao da je konceptualno drugo poglavlje uvodne „Izgubljeno“, ali kao da je riječ o nekoj zagubljenoj pjesmi galiota. „Fantastično“ (ujedno odabrana za nastupni singl) još više učvršćuje chamber pop narativ albuma, a iskusnije uho će uhvatiti i prikriveno stonesovsko tematiziranje prateće gitare koji se u ovom slučaju ne može pripisati plagijatorstvu koliko Ergotićevim utjecajima koji negdje ‘pjevaju’ duboko u njemu.
„Danas je dan“ uvodi violinu u priču, što osvježava zvučnu sliku, a ista je situacija i nešto kasnije s vokalom Mary May u „Likovi bez lica“. Svojevrsno ‘kontrast razvedravanje’ dolazi pred kraj s pjesmom „Jeka naših želja“ sa starinskim revijalnim tonom i dakako odličnim osjećajem Lea Beslaća koji se za ovu priliku prihvatio flaute. Album zatvara „Samo čekaj“, kao najvažnije poglavlje, ujedno i jedna od najboljih pjesama na albumu s izvrsno uklopljenim pratećim ženskim vokalima, a možda potencijalno i onaj magični singl koji bi trebao baciti jače svjetlo na Zimizelen u javnosti.
Poetski i glazbeno gledano, Vinko Ergotić je ovog puta na pravom putu i možda ne bi trebao predugo čekati s okupljanjem pratećeg sastava.
Ocjena: 8/10
(Dostava zvuka, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
