Što je danas uopće provokacija i subverzija? One su svedene na ispraznu estradnu gestu, tj. formu ispražnjenu od potencijala istinske društvene subverzivnosti.
Neka mi oproste zakleti fanovi Piva, ali ni kod njih, na “Svijetu glamura” nije puno bolja situacija, pogotovo ako nemate 16 godina, i ovo vam je zapravo prvi susret s nekim vidom buntovništva na maternjem jeziku. OK, znam da nije lako ući već lagano i u četvrto desetljeće, imati djecu, pristojna, makar neredovna primanja, i biti nekakav punker, simbol scene već nekakvog otpora, ali to je problem na kojemu će Mile Kekin i društvo morati sami poraditi.
Ovako, slušat ćemo više ili manje ispirativna ponavljanja na već prežvakane teme – kao u slučaju “Ezoterije” ili “Kirbaja i kotlovine”, pa i naslovne pjesme – i tek rijetke proplamsaje inovativnosti kao u “Evo mene na ručku”, makar iskusnom uhu i to zvuči odnekud poznato (da ne bi bilo zabune, ne ciljam da je maznuta muzika, nego na motive “prvog predsjednika”, plus motivi potrošačkog društva na albumu itsl.).
No, što je danas uopće provokacija i subverzija? One su, bojim se, svedene na ispraznu estradnu gestu, tj. formu ispražnjenu od potencijala istinske društvene subverzivnosti.
Uostalom, što bi danas moglo biti uistinu subverzivno? Skidanje, golotinja? Malo kome. To ni Gobac ne čini s iluzijom da ikoga šokira. Je li to samoozljeđivanje na sceni? Ili seks? Teško. I to smo već vidjeli toliko puta. Naposljetku, danas punkerske frizure nose i najljigaviji pop-sastavi na eurosongu! Pa i prvaci subverzivnosti u bivšoj zajedničkoj nam državi, mislim na Laibach, već godinama “ne znaju što bi”, jer se potencijal provokacija koje je u socijalizmu predstavljalo već i oblačenje u uniforme koje se imalo razloga usporediti s nacističkima, u pluralizmu naprosto istopio.
Reklo bi se, buntovništvo je pod krinkom slamanja pravila zapravo inkorporirano u sistem. I ako ste pomislili da još samo nedostaje da McDonald’s izbaci “Rebel’s meni”, uz prigodni Molotovljev koktel sa slamkom, zakasnili ste. Burger King odavno je izbacio slogan koji kaže “Ponekad moraš prekršiti pravila”. Postmodernistički izraz, čini se, nije zainteresiran za umjetnost koliko za artificijelno, egzibicionističko. A to također pogoduje ovome o čemu govorim, dok se izjednačavanje svih vrijednosti nameće kao savšena ideologija potrošačkog kapitalizma. Iako svi dobro znamo da Andy Warhol i Van Gogh jednostavno ne mogu biti jednako tretirani u povijesti umjetnosti. Dalje>>