Što je danas uopće provokacija i subverzija? One su svedene na ispraznu estradnu gestu, tj. formu ispražnjenu od potencijala istinske društvene subverzivnosti.
Josip Vaništa je u jednom interviewu kazao kako su danas, “uz dosjetke, na cijeni provokacije, upravo umnožavanje provokacija, a slika je postala zabava”. Dodao je i sljedeće: “Od zabave mi je muka”.
A kad sam već kod citata, pada mi na pamet dobri stari Tom Gotovac, veteran umjetničke provokacije, koji je svoje performanse što su gotovo redovito uključivali obnaživanje, jednom ovako objasnio: “Iz protesta sam htio dati malograđanima što više povoda da me mrze. Težio sam tome da promatračima ne dopustim da se osjećaju ugodno, to je potekst svih mojih performansa. Onda sam shvatio da tim visuljkom i simbolički pokazujem da ne skrivam ništa”. To je, zapravo, vrlo blizu onoga što kaže Eugenio Barba, Talijan s danskom adresom, inače jedan od najpoznatijih redatelja kazališne avangarde u Europi: “U kazalištu ne želim stvarati kaos, ali nered je vrsta energije koja ljulja moje ili tuđe predrasude i utvrđeni red stvari”.
Najveći neprijatelj subverzije je – ravnodušnost. A ona kao da izvire iz materijalne sređenosti, ili barem iluzije da živimo dobro (pod višedesetljetnim kreditima, recimo). Ako ćemo amaterski antropologizirati do kraja, ispada da čovjek punog stomaka nema poticaj da bude kreativan u komunikaciji s drugim ljudima; da nema razloga širiti poruke koje bi, recimo, mogle dovesti do bilo kakve pobune.
I zato ću na kraju u pomoć prizvati još jedan citat, onaj naše spisateljice Ivane Sajko, kojoj pripada ova misao: “Duboko vjerujem da pobuna nije ništa djetinjastvo, nego dapače, da nas čisti od svakodnevnog zasipanja glupošću i predrasudama”. I to danas sutra ne bi smio “ogaditi” niti, recimo, Boris Novković ili Luka Nižetić u prigodničarski rebelskoj fazi…
No, viši standard ne znači i višu razinu kolektivnog razumijevanja svijeta. Gadgeti nisu jamstvo napretka, nego često samo novi alat za manifestiranje starih ograničenosti (ako ne vjerujete, pročitajte nasumice bilo koje komentare ispod tekstova novinskih portala, pa ćete shvatiti o čemu govorim). Usto, stanovita retradicionalizacija i klerikalizacija društva, također pogoduju održanju sjemena zdrave pobune.
Istina, lakše je bilo postati subverzivan o “onom” sistemu, kad su recimo i rokeri s prilično općenitim kritikama dolazili na udar “komisija za šund” i partijskih higijeničara. Pa je tako, recimo, slovenski umjetnik, danas znan kao kipar i geomant, Marko Pogačnik, još kao srednjoškolac bio upućen na psihijatrijsko promatranje jer su lokalne partijske strukture (da ne kažem sinekure) procijenile da časopis kojega je uređivao (“Plamenice”, u prijevodu “Baklje”) ustvari predstavlja “napad na maršala Tita”. Širina mogućih prijestupa u bivšem režimu dovodila je na nišan lokalnih političkih cenzora i literate, dakako zbog navodnih “dekadentnih skretanja” stranih “socijalističkom duhu” i “štetnosti za odgoj omladine”, kao u slučaju Josipa Stošića, nedavno preminulog konceptualnog likovnog umjetnika i pjesnika, čija je zbirka pjesama “Đerdan” zaplijenjena 1951. godine. Na sličan su način još tridesetih godina prošlog stoljeća bili proganjani i nadrealisti…
Dakle, svaka čast Huljiću, ali “malograđanština našeg doba”, posredovana suvremenim gadgetima, zapravo je močvara u kojoj bi moglo niknuti sjeme neke nove subverzivnosti. Koja više neće biti samo “fora za spot”, koju se odjene, ali i odbaci kao kakav kostim.