Riječka grupa Jonathan nedavno je objavila novi studijski album ‘Everyone Else Is OK’. Grupu uskoro očekuju promotivni koncertni nastupi pred zagrebačkom i riječkom publikom. Tim povodom smo razgovarali s frontmenom Zoran Badurinom koji je objasnio zašto je proteklo šest godina od objave posljednjeg albuma, iskustvima izvana i dakako o novoj koncepciji koju Jonathan pripremaju na skorašnjim nastupima.
Naslov Vašeg novog albuma je „Everyone Else Is OK“, što se naravno iščitava kao ironija koja povlači pitanje: Ima li ikog da je OK? Dakle, koja su bila razmišljanja i preokupacije koje ste kao „not OK“ utkali u album?
Zoran Badurina: „Everyone Else Is OK“ nije samo ironično. To nekako predstavlja i sukus današnjeg društva gdje društvene mreže i nekako cijelo takvo ozračje pruža osjećaj da ti se čini da je tvoj život grozan i da ti kao osoba ne valjaš. S druge strane to se može vezati i na onu stara poslovica da je trava uvijek zelenija u susjedovom vrtu, ali da, ima tu ironije jer nitko na kraju nije okej, a svi misle da su drugi u redu.
Prošlo je šest godina od posljednjeg albuma „To Hold“ koji je bio dio diptiha s prijašnjim „To Love“, pa u duhu tog narativa pitam što je ostalo vrijedno ljubavi, tj. što ste zadržali kad se osvrnete unatrag, u smislu nekih načela obzirom da, eto, ove godine vam se zaokružuje prvo desetljeće rada?
Zoran Badurina: I mi kad smo skužili da je prošlo šest godina nismo mogli vjerovati, ali nekako računamo da su dvije godine izbrisane kroz pandemiju. Nama se i privatno desilo puno stvari, svi smo manje-više postali i očevi, pa nam je to oduzelo puno fokusa i vremena. Zato se sve to malo odužilo. Mislim da smo zadržali tu nekakvu istu emociju koja struji između nas i pjesme govore o sličnim stvarima. Uvijek je u pitanju nekakva introspekcija preslikana na društvo. Hajmo reći da su to nekakva osobna promišljanja i borbe koje se preslikavaju na odnose i svijet općenito.
Na primjer sjećam se i prvog intervjua s vama objavljenom na Ravno do dna i izjave da „bend bez ambicija ne postoji“, što svakako i osobno držim važnim postulatom za postojanje i opstanak, no kakvi ste po tom pitanju danas, deset godina kasnije?
Zoran Badurina: Da naravno da bend bez ambicija ne postoji, samo se te ambicije s vremenom mijenjaju. Ambicija može imati i negativnu konotaciju. Kad smo krenuli, nama se ambicija spontano desila. Jednostavno nismo vidjeli granice do kud želimo dovesti to što se desilo među nama, odnosno muzika u koju smo se mi sami zaljubili. Kroz godine, posebno zadnjih šest, kako nam se desilo puno promjena, te ambicije su i dalje jednako jake samo su se okrenule u nekom drugom smjeru. Trenutna ambicija koja nas goni je raditi što kvalitetniju, što dublju i što promišljeniju muziku, i što bolje i iskrenije je prezentirati na nastupima.
Što je na koncu vas održalo zajedno, naime ulazite u rijetku grupaciju hrvatskih bendova čiji izričaj je na engleskom jeziku i da to nije hendikep u pogledu nemale sljedbe fanova koju okupljate na koncertima?
Zoran Badurina: Pa to da smo rijetki na engleskom mislim da malo gubi na točnosti, jer kroz godine kao da se pojavljuje sve više bendova koji pjevaju na engleskom jeziku. Nas vječno prati to pitanje, što je nama onako malo čudno jer mi smo odrasli u alternativnom svijetu na riječkoj sceni gdje je pedeset posto bendova pjevalo na engleskom. To u hrvatskom mainstreamu nije postojalo, ali nama je to nekako bilo normalno. To da stvarno jesmo alternativni bend koji pjeva na engleskom jeziku u Hrvatskoj i da imamo publiku nama je od starta ogromno iznenađenja. Naime, nismo mogli vjerovati da bi to moglo otići u neki hrvatski mainstream jer nam to nije ni bio plan. Tako da, eto, čudimo se i mi i zahvalni smo na tome.
Došli smo do tog svijeta globalne diskografije, tj. dotaknuli smo ga na neku foru i iskreno malo smo se i razočarali. Shvatili smo da je to jedan, onako, gorki i hladni biznis gdje moraš promijeniti svoj koncept shvaćanja i muzike i samog načina života.
Smatrate li da su te priče o tome pjeva li netko na engleskom ili hrvatskom u ovom trenutku deplasirane i da smo ušli u doba ili vrijeme kad to jednostavno više nije bitno?
Zoran Badurina: Pa da, kao što sam i rekao… Kako godine idu nekako se i ta granica između pjevanja na hrvatskom i engleskom briše. Potpuno je nebitno tko na kojem jeziku pjeva, već koju poruku prenosiš. Pošto ja pišem tekstove meni je oduvijek bilo normalno da je engleski jezik jezik za muziku, jer sam takve bendove slušao. Mislim da je to pitanje koje više uopće nije ni bitno. Treba slušati bend što radi, a ne na kojem jeziku pjeva i u kojem je žanru. Odavno su se izbrisale žanrovske granice, trebale bi biti i jezične.
Osim možda na hrvatskim radijskim postajama… Kakav je uopće tretman Jonathana u hrvatskom radijskom eteru? Ima li vas tamo uopće, što kažu godišnja izvješća HDS ZAMP-a koja kao autori primate?
Zoran Badurina: Mi stvarno nemamo neka velika očekivanja da ćemo se vrtjeti na hrvatskim radijima ili televizijama općenito. Jednostavno ne radimo takvu muziku. Imali smo možda „Maggie“ koja se možda malo jače vrtjela, ali to je zanemarivo u okvirima zarade preko ZAMP-a ili ne znam čega već. S jedne strane nam je to olakotna okolnost jer ne držimo se nikakvih „kaveza” od tri minute trajanje pjesme. Recimo, na novom albumu je prosjek trajanja pjesama pet minuta. Jednostavno radimo pjesme kako mi želimo i koje trebaju trajati koliko trebaju trajati kako bi se izrazili do kraja. S te strane smo blagoslovljeni da smo slobodni u stvaranju.
Kako sada gledate na onu vječitu mantru domaćih bendova o proboju u inozemstvu? Koliko je to s jedne strane povezano s romantiziranom slikom o kvaliteti i malo sreće, a koliko s onom biznisa kao i svakog drugog biznisa koji ovisi o visinama, ponajviše financijskog, ulaganja?
Zoran Badurina: Kada smo kretali i bili u onom prvotnom naboju, jako nas je zanimalo kako se to sve vani odvija. Kao da u tom zanosu nismo vidjeli granicu gdje bi to uopće moglo završiti i po nekoj našoj osobnoj procjeni smo čak i daleko dogurali. Bilo je tu europskih turneja, bila je i američka turneja, bili smo predgrupa stvarno velikim svjetskim bendovima, imali smo izvana upita za zastupanja itd. Došli smo do tog svijeta globalne diskografije, tj. dotaknuli smo ga na neku foru i iskreno malo smo se i razočarali. Shvatili smo da je to jedan, onako, gorki i hladni biznis gdje moraš promijeniti svoj koncept shvaćanja i muzike i samog načina života. U biti kao da se moraš „prodat“ na neku foru i žrtvovati neke stvari koje ne želiš žrtvovati da bi to upalilo. Čak i tada smo razmišljali da bi jednostavno pokupili prnje i otišli u svijet raditi, ali kad smo upoznali taj svijet i shvatili kakav život imamo ovdje, skužili smo da imamo puno stvari u životu kojih se ne bi htjeli odreći samo radi toga.
Kakva su vaša iskustva, je li uopće bilo pravih situacija za taj mitski proboj u inozemstvu?
Zoran Badurina: Pa bili smo blizu sklapanja nekakvih ugovora. Najbliže kad smo osjetili da se nešto može desiti bilo je na američkoj turneji pošto su i publika i neki ljudi iz industrije jako dobro reagirali, ali jednostavno je bilo pitanje toga da fizički moramo ostati u Americi. Svi su se lagano uživljavi da se tamo nešto može i dogoditi, ali eto vratili smo se doma i potom je krenula pandemija. Nije da nešto ludo žalimo za tim, jer kao što sam i rekao, dobili smo nekakav utisak kako taj svijet funkcionira. Ljepše nam je fokus okrenuti nazad na muziku i raditi to što bolje, pa tko zna, možda se jednog dana nešto i desi.
Kako ova naša regija reagira na Jonathan?
Zoran Badurina: Malo sam subjektivan i malo smo subjektivni odgovoriti na ovo pitanje, ali po našim kriterijima, mislim da jako dobro reagira. Mi kad sviramo bilo gdje uvijek nekako razmišljamo: „Hoće li to biti okej ili neće?“ I na kraju to uvijek bude ludnica od koncerta. Mi smo u biti jako zadovoljni. Bilo gdje da sviramo, nikad ne ostane nekakav gorki okus i nekakva ravnodušna situacija. Uvijek bude „bomba“.
Bliže se važni koncertni datumi, pripremate li time i neku novu koncepciju, npr. onu koja je postala popularna, a to je da bendovi prvo izvedu cijeli novi materijal, a potom naprave svojevrsni best of presjek?
Zoran Badurina: Pa da krećemo prvo s promocijama u Zagrebu i Rijeci. U Zagreb Tvornica 19. travnja, u Rijeci Pogon kulture 26. travnja. Da, naravno, pošto će koncert trajati dva sata radimo jedan novi koncept koncerta koji u uvodu nema nas na stageu, a takav je i outro. Bit će i noviteta u scenografiji. Probat ćemo, vidjet ćemo… Dođite.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
