Zoran Pezo povodom 30. obljetnice filma ‘Kako je propao rokenrol’: od pada Rimskog carstva do grupe The Fall

Kultni filmski omnibus ‘Kako je propao rokenrol’ drži svoj status poput poluga zlata. ‘Čuo sam da ga puštaju Bad Blue Boysi kad se voze u autobusu na gostovanja’, rekao je između ostalog Zoran Pezo, režiser poznat po emisijama Hit Depo, Ružiona, te po režiranju dodjela nagrade Porin. U filmu ‘Kako je propao rokenrol’ je režirao prvu (od ukupno tri) priče. Obljetnica filma je bila povod za ovaj razgovor u kojem smo se dotakli mnogo toga.

Zoran Pezo (Foto: Zoran Stajčić)

Kako sada gledate na „Kako je propao rokenrol”?

Zoran Pezo: To je prijelomni film naše generacije. Svi smo mislili da neće biti rata, a u filmu vidiš da najavljujemo rat, kad vidiš kartu kako osvaja Nindža. Nindža ima majicu Batmana, a taj film se pojavio tek poslije. To je zasluga scenarista Branka Vukojevića, on je osjećao što će biti trend. Branko je znao koji će bend za godinu dana biti bend broj jedan. On se igrao s naslovom: Kako nam je propao seks? Kako nas je propala droga? Te zajebancije je bilo stalno. Ja sam u snimanje ušao skoro pa potpuno nespreman. Trebao sam snimati zadnji, a zbog bolesti glumca snimao sam prvi, pripreme su mi skraćene s dva mjeseca na dva-tri tjedna. Ima ona scena kad Sarma (Ratko Tankosić) skuži u WC-u da je Koma Nindža, pa kaže: „Ćuti bre Koma, nemoj da te udavim u šolji”. Meni je to bio dobar znak da će film uspjeti, jer Sarma nije mogao od smijeha snimiti ispod 30 repeticija.

Goran Gajić je već imao prvih problema na snimanju. Bili su mitinzi pred skupštinom, izvukao sam se prije mitinga.

Naslov filma je nastao iz Brankove intervencije. Svi smo bili obožavatelji grupe The Fall i voljeli smo Marka E. Smitha i njegovu odbojnost prema mainstreamu. Onda je netko spomenuo da je najlošiji film svih vremena „The Fall of Roman Empire”, pa smo se igrali s tim naslovom i na kraju se iskristalizirao „Kako je propao rokenrol”, i svi su bili zadovoljni s naslovom, dakle tri kompletne ekipe, znači, tri režisera, tri scenarista, Pajkić, Šijan se povremeno s nama razgovarao, došli su muzičari Vlada, Gile i Koja, i kad se sve to ujedinilo kao projekt, tada je to krenulo. Ekipa je bila top, fantastična sa svih strana, bilo da je riječ o beogradskoj, zagrebačkoj ili sarajevskoj.

Vlada Divljan i ja smo se zezali, hoćete li vi nas napasti, sjebao je sve taj rat.

Najzaslužniji za mogućnost realizacije filma su bili Miša Radivojević i Branko Baletić, direktori Avala filma. Nismo mogli imati više sreće kad smo kao debitanti radili taj film koji nas je jako obilježio. Goran Gajić je već imao prvih problema na snimanju. Bili su mitinzi pred skupštinom, izvukao sam se prije mitinga, već sam montirao svoj dio. Ako gledaš kako Nindža osvaja tržište, točno su tako počinjala žarišta. Već se Bata Živojinović počeo zajebavati, dobacivati, već je tada slovenska roba bila pod embargom u Srbiji, a mi kao ekipa smo mislili da se to ustvari nikad neće dogoditi. Vlada Divljan i ja smo se zezali, hoćete li vi nas napasti, sjebao je sve taj rat.

Kako je propao rokenrol – originalni filmski plakat

Branko Vukojević je poznat i kao glazbeni novinar…

Zoran Pezo: O njemu je napisana prekrasna monografija „Kako je bio rokenrol”. Branko Vukojević je s Nebojšom Pajkićem bio duša filma. Nebojša je bio središte toga da smo ih sve okupili u tako brzom roku. Branko Vukojević je nakon „Kako je propao rokenrol” napisao scenarij za film Gorana Gajića „Vita jela, zelen bor”. Izvrstan film. Tu se već vidi rat, dvije obitelji komuniciraju putem video kaseta, jedni šalju lovu i žele vidjeti što su sve napravili s tom lovom, ovi drugi muljaju.

Branko Vukojević i Zoran Pezo u vrijeme snimanja filma Kako je propao rokenrol’, snimljeni u lipnju 1989. godine u Beogradu (Izvor: Kako je bio rokenrol, Branko Vukojević, izabrani tekstovi 1975. – 1991.)

Kako se uklopio Bata Živojinović? Čini se da je Bata Živojinović bio vrlo benevolentan…

Zoran Pezo: Prišao je sa simpatijama i to se vidjelo. Čak se malo i zafrkavao, doživljavao je to kao rekreativni pristup. Trebali su snimati Bora Todorović i Srđan Todorović Žika – otac i sin u ulogama oca i sina. Međutim, u priču se upleo Kusturica, koji je Bori svašta napričao, i Bora se povukao. Srđan mi je rekao: „Ja ga mogu nagovoriti ako insistiraš”. U međuvremenu stupili smo u kontakt s Batom Živojinovićem koji je bio pojam one kinematografije i svega, a osim toga uloga Krste Klatića Klaje je izgledala kao da se po njemu pisala. Sjećam se da je na Festivalu u Vrnjačkoj Banji pogledao film i oduševio se.

Našao sam Žikinu izjavu kako nije bio baš oduševljen sa svojom ulogom… 

Zoran Pezo: Žika je imao „method actor” fore, mjesec dana uopće nije prao kosu, on je to jako dobro postavio, nije bio otvoren, nije bio nasmijan i na taj način se zrcalio svom ocu jer je bio klinac koji se bunio protiv sistema. Na probnim snimkama na velikom platnu je bio fantastičan.

U filmu je bilo zezanje sa Sonjom Savić, kojoj u jednom momentu Koma dobacuje da ne voli debele devojke, i onda sam se sjetio da je Gile 1986. Sonji Savić posvetio pjesmu „Debela devojka”. Da li je ta scena referenca na pjesmu „Debela devojka”?

Zoran Pezo: Bile su stalno iskrice, konotacije takvog tipa. To je bio krug ljudi koji je bio jako dobar međusobno privatno, kao rock-obitelj.

Imali smo 18-19 kad smo počeli i sve se zavrtjelo kad smo imali 24-25. Prvi spot za Partibrejkerse „Hiljadu godina” mi smo radili na njihovoj prvoj zagrebačkoj svirci u Saloonu.

Koji su bili Vaši počeci?

Zoran Pezo: Gajić i ja smo počeli kao tinejdžeri i to kao književni kritičari i onda je došao novi val, rokenrol nam je bio puno bliži. Nema otkačenih književnih kritičara, ja sam se bacio na grupu Film, na Haustor, to su bili naši počeci. Imali smo 18-19 kad smo počeli i sve se zavrtjelo kad smo imali 24-25. Prvi spot za Partibrejkerse „Hiljadu godina” mi smo radili na njihovoj prvoj zagrebačkoj svirci u Saloonu. Gajić i ja smo pohađali tadašnji CEZAKUM, današnju Drugu gimnaziju, smjer novinski izvjestitelj. Imali smo školski list u kojem su glavni urednici bili Predrag Figenwald i redatelj Danko Volarić te književnik i urednik Zoran Roško. Vesela televizija je prvotno napravljena za potrebe par koncerata, osnovana je kao “off-shot” projekt, na večeri Prskalica subotom u Lapidariju, ali bili smo toliko popularni da smo počeli to izvoditi sami četvrtkom. Pojavili su se Betamax, mala kamera i mali rekorder i mi smo počeli snimati, paralelno sa školom. Imali smo otkačene parodije, male video-skečeve, zezali smo se na temu Mirka i Slavka, male segmente videa, bilo je i erotike. Digla se velika fama oko toga, jer nije bilo zamislivo da netko sam proizvodi TV-program. Bili smo u Beogradu, čak i u Makedoniji, čak smo završili na izložbi u Klovićevim dvorima. Zezali smo se da je to „deevolucija hrvatske kulture od Baščanske ploče do Vesele televizije”. Kad smo dobili nagradu „7 sekretara SKOJ-a”, mi smo se zezali „7 samuraja SKOJ-a” i nitko nam to ni tada nije zamjerio. Iskustvo s „Veselom televizijom” nam je jako puno pomoglo za slaganje filma „Kako je propao rokenrol”. Gajić je imao bend po imenu Kapetan Video koji je čak dogurao do pozornice SKC-a. Stalno smo se motali između filmova, videa i rokenrola. Video nam je najbolje išao, a igrani film nam je bio san.

Kako su profesori s Akademije gledali na vaše projekte?

Zoran Pezo: U počecima njima se to nikako nije sviđalo. U početku Vukotić i Babaja su bili protiv toga, da bi Akademija kasnije počela proizvoditi samo za televiziju i video. Na Akademiji se dogodio obrat, kad smo mi već krenuli drugim putevima, da su sve radili na videu, a nama je to što smo mi radili na videu bio problem, kao: „Kakav video, ovo je ozbiljna filmska akademija”. Teško su prihvaćali promjene. Babaja se hvalio da nikad u životu nije gledao „Star Wars”, a nama su Spielberg, Scorsese i Lucas bili samo takav pojam. S druge strane, bilo je naprednih ljudi kao Nenad Puhovski, Hrvoje Turković kao avangardni teoretičar, veliki Ante Peterlić koji ti je u teoriji dao sve što ti je mogao dati. Veliki Nikola Tanhofer je radio fotografiju… Svaki snimatelj koji je s nama radio vježbu je bio već zreo da odmah praktički bude u profesionalnoj produkciji. Hrvatska stvarno ima sreće da ima svjetski dobre snimatelje…bila je to dobra Tanhoferova podloga. Krešo Golik se nikad nije bunio na umjetničke stvari, samo zanatski dio posla, ozbiljna pitanja. Mi klinci smo često neke od njih doživljavali kao prepreku. Na kraju kad podvučemo crtu, dosta smo dobili od njih. Bili su to ozbiljni profesori s ozbiljnim znanjima, ali kad su te gurali u svoj umjetnički svijet koji nas tada nije zanimao, onda smo to doživljavali kao opresiju.

Kako je propao rokenrol – soundtrack

S obzirom na povezanost filma i stripa, je li bilo kakvih razmišljanja da se „Kako je propao rokenrol” pretvori u franšizu?

Zoran Pezo: Nije, jer nas je bilo puno, nema Branka koji bi to sigurno mogao izvesti… Ima ideja da se proba napraviti spin-off, to već sad nije iduća generacija, sad je Koma deda, ili možda bi se dalo napraviti da je stariji tata. Vidjet ćemo, razgovara se, bilo bi dobro da se još malo zezamo dok su uspomene jake. Nadam se da ću napraviti bar booklet sad za tridesetu obljetnicu. U jesen ćemo u Studentskom centru organizirati 30. obljetnicu filma. Probat ćemo dovesti ekipu, da se svi zabavimo. Koja ima bend Trese lupa udara koji svira muziku iz filma. Gledao sam ga u Vintageu i bio je fantastičan. Bilo bi sjajno da omogućimo da dođe i s tim bendom.

Kako ste funkcionirali s Vladom Divljanom koji je radio muziku za Vašu priču u filmu?

Zoran Pezo: Divno. On je bio prekrasan čovjek i bilo mi je žao što on i Idoli nisu više poslije svirali u Kulušiću. Bio sam u njegovoj ekipi za tulumarenje po Zagrebu i Beogradu, on je tada tek istraživao po filmu, iako je imao već dvije tri kompletne filmske muzike.

Potpisani ste kao koautor „Ninja mixa”…

Zoran Pezo: Da, svirali smo i bili zbor. Nešto smo snimali i s Kojom, koji je više volio da je njegov rad – njegov rad. U filmskoj ekipi, u manjoj ulozi se pojavio i tadašnji bubnjar Električnog orgazma, Goran Čavajda, naš dragi Čavke, koji je nažalost preminuo, laka mu zemlja.

Kako ste uspjeli nagovoriti pjevače kao što su Halid Bešlić i Toma Zdravković da sudjeluju u filmu?

Zoran Pezo: I Vesna Zmijanac, i Halid Muslimović je tamo… Nisu oni uski kako se to misli. Baletić me molio da ubacim Tomu jer je već tada bio jako bolestan, da ga ovjekovječimo i da on paše u priču. Odmah sam to i snimio. Snimali smo Zdravkovića u sceni s Batom, najnormalnije, bio je fantastičan, ima svoju scenu, postoji ti verzija filma koja je rađena za TV i to je jedino iskoristila TV Sarajevo i koja je 15 minuta dulja. Verziju za kino smo morali malo sabiti jer nismo htjeli da film bude duži od dva sata. Scena s Tomom Zdravkovićem nije bila toliko bitna za sadržaj, pa je maknuta iz verzije za kina, ta scena je samo objašnjavala kako je Bata fenomenalan narodnjački manager. Mi smo išli na TV Sarajevo tri ponedjeljka kao tri odvojena filma, što je bila odlična fora. Prije toga bi bio razgovor s nama 10-15 minuta i s duljim verzijama naših filmova, što bi se tama zaokružilo na sat vremena. Sukus filma se najbolje zrcali u međuskečevima Zelenog Zuba, kojeg su formirali Gajić i Koja, uza svesrdnu pomoć ostatka ekipe.

Zoran Pezo (Foto: Zoran Stajčić)

Kako ste oba Halida, Zmijanac i Tomu nagovorili da to snime?

Bila je to neka hit parada, njihov skupni nastup, rekli smo im da će biti na filmu i što treba raditi – slikati se s Ninjom i mahati u kameru. Njima je to bilo super. Poslije sam radio nešto s Bešlićem i čini mi se da on ni ne zna da je u tom filmu. I da ti još nešto kažem. Paralelno u studiju do nas su Dušan Kovačević i njegov ko-redatelj (mislim da je Andrija Đukić) dovršavali „Profesionalca” i mi smo gledali kako rade. Svaki njihov kadar je nama bio sjajan, a Kovačević i njegov koredatelj su se svađali kao pas i mačka. Nama nije bilo jasno zašto se toliko svađaju kad je, kažem, njihov film već tada izgledao super. Mislim da su njih dvojica tek na Festivalu u Puli shvatili kakav su sjajan film napravili.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X