Na Dan Republike 1982. godine u Rijeci je osnovan Grč, jedan od najosebujnijih bendova koje smo ikada imali. Četrdeseti rođendan grupe nedavno je obilježen i vinilnim reizdanjem njihovog debitantskog izdanja, split kasete s Mrtvim Kanalom, a o tome, kao i o ostatku diskografije, koncertima, sceni nekad i sad, problemima s dušebrižnicima te nastupu s filharmonijom popričali smo s frontmenom i jedinim stalnim članom Grča, Zoranom Štajdoharom Zoffom.
Nedavno je objavljeno vinilno reizdanje split kasete Grča i Mrtvog Kanala, kako ti 40 godina kasnije zvuči to izdanje?
Zoran Štajdohar Zoff: To je bilo prvih pet pjesama koje smo uopće imali. Bend je nastao 29. studenog 1982., prvi koncert smo imali u Palachu 10. ožujka. Nakon toga smo krenuli sa svirkama po Sloveniji i pojavila se ideja za izdavanje albuma preko FV Škuca koji su dotad već objavili Laibach, Otroke Socializma, VIA Ofenzivu… Rekli smo: OK, ali imamo samo pet pjesama, što ćemo staviti na drugu stranu kasete? Sjetio sam se Mrtvog Kanala koji je postojao od 1978. godine, no nikad nije imao nikakvo izdanje. Oni su svoju polovicu snimali u puno boljem studiju, a mi u prostoriji u kojoj je vježbao Buldožer. Čisti Alan Ford – bubnjevi su bili sklepani od šperploča, a snimali smo preko nekog miksera koji je bezbroj puta bio poliven svime i svačime. A zvuče mi svježe jer te stvari nisam čuo skoro od onda. Bitne razlike u zvuku na reizdanju nema, samo je sve pročišćeno i filtrirano.
Meni su te pjesme puno bliže post-punku u usporedbi s onim što ste radili kasnije – gitare su ‘clean’, bez distorzije…
Zoran Štajdohar Zoff: U originalnoj postavi Grča na gitari je bio Zoran Klasić Klas. Bend je i nastao jer me zaintrigiralo njegovo čudno sviranje, taj neki polu-jazz, dok je ritam-sekcija morala pumpati. Ta se postava razišla poslije albuma „Sloboda narodu“ 1987., nakon čega su do danas kroz Grč prošli brojni bubnjari, basisti i gitaristi… sigurno ih je bilo dvadeset-trideset, ima i nekih koji nisu s nama ni nastupili uživo. S vremenom sam naučio da kada vidim da nešto ne ide, tražimo dalje.
Ukoliko netko želi ‘zloupotrebljavati’ stihove „Noćas se Beograd pali“, kako bi onda objasnio naše uglazbljivanje osam pjevanja iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića? Inače, naši tekstovi, i kada ih je pisao Igor Modrić i kada ih pišem ja, predstavljaju kritiku ukupne društvene situacije, u socijalnom smislu, ekonomskom… onako kako je mi vidimo.
Riječka rock scena osamdesetih svoje je albume većinom objavljivala u Sloveniji. Tko je bio najzaslužniji za to povezivanje riječkih bendova i slovenskih diskografa?
Zoran Štajdohar Zoff: U našem slučaju je krenulo tako što su čuli za nas, ne sjećam se točno kako – možda preko nekih fanzina ili je netko iz Rijeke studirao u Sloveniji pa im je skrenuo pozornost. U FV Škucu su među glavnima bili Aldo Ivančič, Dario Seraval i Neven Korda iz Borghesije, Monika Škaberne… Nakon izlaska te kasete postali smo skoro pa slovenski bend i svirali dva-tri koncerta tjedno, od Ljubljane i drugih velikih gradova do najmanjih mjesta. Suradnja je trajala do „Sloboda narodu“, dok se FV nije ugasio.
Taj album ste također izdali samo na kaseti. Čitao sam da je tada trebala izaći i ploča, kako to da na kraju nije izašla?
Zoran Štajdohar Zoff: Ne znam, možda iz komercijalnih razloga – album nije bio namijenjen širim masama, nego za kolekcionare i ljude koji su pratili underground scenu. Tek 2016. je „Sloboda narodu“ izašla na ploči preko F.O.A.D. Recordsa iz Italije.
Na neki način je „Sloboda narodu“ bila i vrhunac i kraj prve postave. Zašto je u stvari došlo do razlaza?
Zoran Štajdohar Zoff: Određeno vrijeme se osjećala napetost, nismo radili s guštom. Stvorile su se dvije frakcije: bubnjar i ja u jednoj, a basist i gitarist u drugoj. Počeli smo ići smjerom u kojem idemo i danas, pojačavati scenski nastup, što njima baš nije leglo.
U vrijeme originalne postave sam koristio običnu sjekiru za cijepanje drva i prazan panj. Poslije nekog vremena sam shvatio da izgleda kao da sam došao nekome nacijepati drva i onda sam krenuo prvo s iznutricama, a potom i s kravljim i telećim glavama.
Na tom se albumu našla i jedna od vaših najpoznatijih pjesama „Noćas se Beograd pali“. Ta je pjesma bila često pogrešno tumačena, posebno u devedesetima. Čime su zapravo inspirirani stihovi, možda bombardiranjem Beograda 1941., tijekom Drugog svjetskog rata?
Zoran Štajdohar Zoff: Puštamo svakome da sam zaključi na što ga to podsjeća, integralna verzija je išla „Noćas će gorjeti Berlin“. Shvatili smo da mi nemamo ništa s Berlinom, naš glavni grad je Beograd. Naravno da takvi stihovi 1987. godine nisu odgovarali političkim i ostalim dušebrižnicima. U Rijeci je postojala potkomisija za rock; sjećam se da su, na primjer, Idejne Nemire zafrkavali samo zbog imena, kao i heavy metal bend Dr. Steel se izvorno zvao Nož u leđa pa su morali promijeniti ime. Prije nastupa si morao nositi tekstove da ocijene smije li to uopće ići u javnost. Uvijek smo imali više objašnjenja za isti tekst, da zadovoljimo sve strane i da nam nitko ništa ne može. A što se tiče „Noćas se Beograd pali“, ona može biti shvaćena i kao ratna i kao antiratna pjesma, kao pjesma za ili protiv nečega…
Ako ćemo ići u ekstreme može se tumačiti da ja ili netko sličan meni tim tekstom napada Beograd, ali uvijek smo je ostavljali otvorenom pa neka si svatko formulira kako njemu odgovara i zaključi što misli o tome. Ukoliko netko želi ‘zloupotrebljavati’ stihove „Noćas se Beograd pali“, kako bi onda objasnio naše uglazbljivanje osam pjevanja iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića? Inače, naši tekstovi, i kada ih je pisao Igor Modrić i kada ih pišem ja, predstavljaju kritiku ukupne društvene situacije, u socijalnom smislu, ekonomskom… onako kako je mi vidimo.
Jedan od zaštitnih znakova Grča su i tvoji koncertni nastupi kojih su sastavni dio životinjski organi, teleće glave, sjekire, motorke… Kada ste i kako krenuli s tim performansima?
Zoran Štajdohar Zoff: U vrijeme originalne postave sam koristio običnu sjekiru za cijepanje drva i prazan panj. Zamislio sam to kao pojačavanje ekspresije i tekstova i glazbe, neku simboliku u stilu povratka u vrijeme dželata i odrubljivanja glava. Poslije nekog vremena sam shvatio da izgleda kao da sam došao nekome nacijepati drva i onda sam krenuo prvo s iznutricama, a potom i s kravljim i telećim glavama. Kada sam radio u bivšoj firmi smo napravili ogromnu sjekiru koju još uvijek koristim. Danas taj performans većinom upražnjavamo na samostalnim koncertima koji traju oko sat i pol, skoro dva. Na ovim, kako ih ja zovem, grupnjacima nije potrebno jer je naša zvučna slika dovoljna svima koji su tu zbog glazbe. Oni koji su samo došli vidjeti šou s motornim pilama i sjekirama to mogu gledati i na televiziji, čak i bez tona.
Jesi li kada imao dojam da je taj performans postao poznatiji od glazbe, u smislu da kada netko spomene Grč prva asocijacija budu sjekire i motorke?
Zoran Štajdohar Zoff: To bih više pripisao osobama koje rade intervjue ili pišu neke tekstove o Grču, a nisu upoznati s bazom. Tim vizualnim performansom želimo pojačati kompletan doživljaj, i tekstualni i glazbeni, da čitava stvar zvuči još uvjerljivije. U publici uvijek bude onih koji se žele zakrvariti i sva sreća da uvijek imam nekakvu zaštitu ili nekog od redara postavimo ispred bine kako bi osigurao da nitko ne dolazi preblizu jer to su ipak oružja. Što se tiče onih koji dolaze samo da bi to gledali minutu i pol od cijelog koncerta, njihova stvar.
Meni se često događalo da kada bih ekipi koja prati alter scenu, ali nije toliko upućena, spomenuo Grč, njihove reakcije bi bile ‘to je onaj što čereči životinjske glave na stageu’.
Zoran Štajdohar Zoff: Čuo sam to milijun puta, ta se priča uvijek provlači. Jednom sam krajem osamdesetih, poslije koncerta u Palachu, dobio anonimno pismo na kućnu adresu u kojem je pisalo: kakav se to primjer pruža omladini kad se masakriraju životinjske glave? Puno puta su nas nazivali i sotonistima. Sjećam se i koncerta u Harteri koji se održavao na blagdan Velike gospe. Crkvena svetkovina je bila na Trsatu koji je jako blizu, doslovno nam je bio iznad glave pa se sve čulo. Tada je isto netko napisao kako se to moglo dogoditi baš na taj dan? Većina ljudi s kojima radimo i koja organizira koncerte nije vezana ni uz kakve religije nego su naprosto tražili termin kada će moći skupiti sve te bendove. Može se reći da nas stalno netko ‘proganja’, prije komunisti, a sada ovi. Kada je izašla kompilacija „Rijeka, Pariz, Teksas“ na kojoj su i naše tri pjesme, pokojni Miodrag Stojiljković-Đuza, voditelj na Radio Rijeci, je pustio ploču u sklopu emisije „Bura“ koja je išla nedjeljom i predstavljala novitete na sceni. Zbog toga je dobio po repu od nadležnih jer su odmah krenuli pozivi i razni luđaci su nas optuživali da rušimo sistem i Jugoslaviju. No kada je prošao taj prvi udarni val, stvari su se smirile, postalo je ‘normalno’. Mi i dalje sviramo, nitko nam ne određuje što možemo, što ne možemo, radimo onako kako mislimo da je najbolje. Dobronamjeran savjet je uvijek dobrodošao, dok ovi koje spominješ, koji razmišljaju o tome što predstavlja odsječena glava ili nešto, takvi nam niti ne trebaju.
Vratimo se u 21. stoljeće, zadnji album „Nek padaju glave“ također je izašao 2016. i to za srpski Miner Recordings. Kako ste se spojili s njima, ako se ne varam, riječ je o izdavačkoj kući specijaliziranoj za heavy metal?
Zoran Štajdohar Zoff: Spojili smo se preko mailova, javili su nam se i pitali jesmo li zainteresirani za suradnju. Radi se o dva brata od kojih jedan živi u Švicarskoj, a drugi u Srbiji, i sve smo riješili usmenim dogovorom u pet minuta. Meni je bilo bitno da ne bude nikakvih ugovora, da ne budemo vezani uz njih za bilo što. Stvari nisu išle smjerom koji smo dogovorili/očekivali pa smo prekinuli suradnju. Ali taj album će uskoro biti reizdan za Dallas za koji ćemo objaviti i snimku koncerta održanog u Riječkoj ribarnici s dijelom sekcije simfonijskog orkestra riječkog HNK.
Reci mi nešto više o tom koncertu – tko je došao na ideju spojiti Grč i simfoničare, koliko su trajale pripreme i jeste li zadovoljni kako je sve ispalo?
Zoran Štajdohar Zoff: Inicijativa je krenula od nekog iz EPK, mi se nikada nigdje nismo gurali. Pošto je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture organizirani su razni projekti različitih umjetnika pa se netko zapitao: gdje je Grč u cijeloj toj priči? Prvi put u životu nam se otvorila takva mogućnost, možda i zadnji, pa smo prihvatili. Izabrali smo osam stvari za koje je partiture napisao Zoran Majstorović. Dolazio je na naše probe, s tim da smo prije koncerta imali samo dvije probe. Ispalo je neočekivano dobro, s obzirom da amateri sviraju s profesionalcima. Imamo novu ritam-sekciju, mlađe dečke od 20-21 godinu kojima sam rekao: mi četrdeset godina gulimo i tek sada nastupamo s filharmonijom, a vi ste stigli u bend prije par godina i već svirate s njima.
Kakvi su planovi za budućnost, radite li na novim pjesmama?
Zoran Štajdohar Zoff: Trenutno finiširamo to izdanje sa simfoničarima, a onda planiramo početi raditi i neke nove stvari. Problem je što bubnjar studira u Zagrebu, dok basist stalno radi popodne pa se ravnamo po njima dvojici. Bitno nam je i što više svirati uživo. S Parafima ćemo, ako sve bude u redu, nastupiti u Ljubljani u Orto Baru 7. travnja, dok je ovaj koncert što je trebao biti u Boogaloou odgođen za šesti mjesec.
Prošle godine, na nekadašnji Dan republike proslavili ste i 40. rođendan Grča. Kada bih te zamolio da izdvojiš najvažnije trenutke u karijeri grupe, što bi to bilo? Možda onaj nastup sa Swansima u Ljubljani?
Zoran Štajdohar Zoff: Da, s njima smo svirali na zadnjem izdanju Novi Rock festivala 1987. godine. Sjećam se i jako dobrog koncerta u Sarajevu, 1986. ili 1988., dok smo u Beogradu jednom nastupili dva puta u istoj noći, prvo u Domu omladine, a potom i na Akademiji. Kada smo izvodili „Noćas se Beograd pali“ prišla je neka cura i zalila me pivom, kao u znak protesta. Općenito, drago mi je kada dođe netko sa strane, netko tko je potkovan, i kaže mi da mu se to što radimo sviđa. Volim i putovanja, upoznavanje različitih ljudi. Grčem su se bavili sociolozi, politolozi, čak i kustosi iz muzeja koje je to zanimalo, ljudi puno stariji od nas.
Mrtvi Kanal / Grč ‘Mrtvi Kanal / Grč’ – riječki post-punk spomenik
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
