Album ‘Najgori’ doveo je sinoć mostarsku grupu Zoster u poziciju najboljeg koncertnog iznenađenja na početku ovogodišnje koncertne sezone u Zagrebu.
Po pitanju Zostera Zagreb mi je godinama išao na živce. Naime, kad god bih otišao na Kontakt konferenciju ili Beer Fest u Beograd, ovaj mostarski bend predvođen Mariom Knezovićem redovno je svirao i razvaljivao beogradsku publiku. U neku ruku sam to znao pravdati i time što „Gavrilo“ i „Srce uzavrelo“ možda više korespondira sa Srbima, nego s Hrvatima, ali opet, možda je manje bilo bitno što je Zoster iz Mostara, koliko je bilo bitno da je u pitanju bend s karizmatičnim frontmenom koji je zahvaljujući i paralelnoj glumačkoj karijeri uspio sebe izgraditi kao scensku personu vrijednu pažnje.
Možda je u prošlosti bio kriv refren „Ko je jamio, jamio“ nastao iz, sad već historijskog, prosera hrvatskog generala Ljube Ćesića Rojsa o tome koji je bio ekonomski modus operandi u Hrvatskoj tijekom tranzicijskih godina, vrag će ga znati, ali Zoster sam gledao i slušao u Tvornici kulture kad su promovirali svoj drugi album „Imači kada“ iz 2012. kad se činilo da u tadašnjem Malom pogonu Tvornice kulture hrpa njih nije imala kada doći na taj koncert. Gotovo minorna pojava.
Period koji je konceptualno glazbeno dešifrirao život i porive Gavrila Principa, je dakako isto bio zakopan u scenarij „daleko od očiju, daleko od ušiju“, a „smrdjelo” je na sličan scenarij kad se u rujnu prošle godine pojavio album „Najgori“ u izdanju Croatia Recordsa. I tada je opet vladala medijska tišina, kao što je izostala i bilo koja informacija o eventualnim promotivnim koncertnim aktivnostima benda, a u pitanju je bio album karijere.
Sljedeća je vijest je bila najava za koncert u veljači u Velikom pogonu Tvornice kulture predstavljen kao najveći solo gig Zostera u Zagrebu, što je opet „smrdjelo“ na to da će sve to završiti u Malom pogonu, obzirom da je posljednja referentna točka u gradu bio Sax prije tri godine, ako se ne varam (slobodno me ispravite u komentarima). Ali, eto, dogodilo se čudo u petak 16. veljače.
Bez ikakve „trik predgrupe“, koja bi eventualno navukla stotinjak duša više, Zoster je nakrcao Tvornicu na svom solo nastupu. I nisu to bili znatiželjnici, već ona populacija koju običavamo nazvati hardcore fanovima koji su sa zbornim pjevanjem refrena krenuli već od uvodne „Mozak na pašnjak“ koja se pokazala famoznim openerom, da bi isti scenarij pratio i naredni funk broj „Treba mi keš“, a potom svaku pjesmu s albuma „Najgori“ od „Kuda idu svi ti ljudi“ pa nadalje. D
akle, situacija u kojoj se hit album dogodio, što bi se reklo, ispod radara. Bend je „lomio“ onako kako i inače „lomi“, dok je Knezović između pjesama izlazio na najistureniju točku pozornice i gestama bez riječi odašiljao publici poruke zahvalnosti. Dakle, Zagreb je konačno „pao“ i dao podršku bosanskohercegovačkom bendu koji se u ovom trenutnu nameće kao bitan i relevantan. I to ti je tako, što bi poetično i oporo rekao Knezović, odnosno huk od tisuću ljudi koji je taj dio refrena pjesme „Kuda idu svi ti ljudi“ pjevao bez da ga je Knezović ijednom izustio sinoć.
Konceptualni album o dezintegraciji ljudskog karaktera i bivstva općenito u balkanskom kriminalnom ozračju odjeknuo je poznato i prepoznatljivo hrvatskom uhu, kao što je plodno tlo našao i taj Zosterov karakteristični spoj rammsteinovske party energije i reggaea kroz refrene i napjeve koji kao da naseljavaju vječite kamene gudure Hercegovine. A prije toga se doimalo da se takav bend neće uspjeti etablirati u eri trapa (koji isto koketira u tekstovima s kriminalom i nasiljem, ali kroz neke romantizirane poglede s dozlaboga naivnim ‘happy end’ obrascima), s tim što Zoster u svom narativu nudi ono pravo balkansko crnilo u kojima dominiraju razne „Tadije“ (kako su oni nadjenuli ime svom tragičnom liku čiju sudbinu i transformaciju prate kroz deset poglavlja, tj pjesama na posljednjem albumu).
Bend je pažljivo birao i udarne naslove iz prijašnjeg opusa, uglavnom one poletnijeg ritma, ali je bilo očito da je sve s „Najgoreg“ dobivalo najsnažniji feedback prisutnih. Dakako, nove pjesme su bile strateški raspoređene i izvedene su gotovo sve tijekom sati i pedeset pet minuta, ako ćemo cjepidlačiti s vremenom, u službenom dijelu koncerta tijekom kojeg nije padala tenzija, da bi bis započet s pjesmom „Srce uzavrelo“ doveo finalni skor do ukupno dva i pol sata katarze koja se poput ping-pong loptice kretala od pozornice do publike i nazad.
Bila je to, štono bi se kazalo, izvrsna utakmica u kojoj je gostujuća ekipa zabijala zgoditke, a domaća publika uživala u tom vrhunskom performansu. Početak godine tako je donio prvu važnu afirmaciju jednog benda pred zagrebačkim auditorijem. Zoster je konačno probio neke dosad nevidljive, ali postojane barijere, i jedino što se može zaključiti nakon svega je da Mostar veći bend nije imao.
Na koncu i Zagreb je opravdao svoju „Rubikon poziciju“ – nije lako i ne zna se do posljednjeg časa što će biti, ali ako stvari pođu po dobru, kao što su pošle u petak, daljnjih barijera ne bi trebalo biti. U slučaju Zostera svi su sinoć pobijedili. Konačno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
