U četvrtak 26. rujna, oliti sutra, će se u Močvari dogoditi prvo predstavljanje uživo jednog dijela grupa i izvođača s kompilacija ‘Bistro na rubu šume’ – hvalevrijednog DIY projekta regionalne urbane scene. Prva među jednakima u njemu je Zvonka Obajdin, autorica, glazbenica i prva među jednakima u bendu Svemir. Sasvim dovoljan razlog za upoznati osobu koja je primjer kako za glazbu nisu važne godine, jer glazba očigledno bira nas, a ne mi glazbu…
Zvonka Obajdin je kantautorica koja gazi gitarom i klavirom protiv vremena. Jedna od onih aktivistica koje ne robuju predrasudama već svojim nutarnjim osjećajima i potrebama. Kroči Svemirom i pije u “Bistrou na rubu šume”. I kaže da ima crvenu kosu…
Koji je to Svemir Zvonke Obajdin? O čemu se radi? Prostranije od tog kozmopolitizma nije mogli ići…
Zvonka Obajdin: “Svemir” se meni činilo kao sasvim normalno, ne previše pretenciozno i ne previše komplicirano ime za bend. Nije nastalo s nekom posebnom idejom već više iz zezancije, jer sam ja često koristila izraze “to je svemirski dobro” i slične pa je to ex gitaristi bilo smiješno. I na jednoj probi je izvalio da bismo bend mogli nazvati Svemir. S druge strane, nije da ne pokušavamo barem ponekad svirati nešto što bi ličilo na cosmic american music (ja sam veliki fan Gram Parsonsa), pa u tom kontekstu ipak ima nekog smisla. I lako se izgovori u glasnoj birtiji, lako se izgugla, praktično je.
Nekad se u šumu išlo brat gljive ili jagode, bojat se sovulja ili u lov na tigrove. Danas se ode i u birtiju. Točnije bistro. Što se i tko tamo nalazi? I što se čuje iz bistroa, kakva se glazba sluša na rubu šume?
Zvonka Obajdin: U „Bistrou na rubu šume“ se nalaze prijatelji i poznanici koji stvaraju glazbu, i kojima se sviđa što ovi drugi u Bistrou rade. Tigrove izbjegavamo. Upoznali smo se prateći jedni druge, po svirkama, po internetu… Pa, kad ti se nešto jako svidi, to pohvališ, pošalješ kakvu poruku, možda i priđeš na sljedećoj svirci… ili vas neki organizator spoji pa se upoznate u backstageu… i tako, malo po malo, izgradile su se te neke veze među nama pa smo, kao što je i red, na jednom tulumu na kojem je bilo par ljudi koji su se tada družili, zaključili da bismo mogli probati s tim kompilacijama. Sve što radimo je DIY – nemamo budget, nemamo neku logistiku, radimo tko što može i zna, od osmišljavanja dizajna omota, preko prženja CD-ova, do masteringa snimaka.
Glazba koja se čuje iz Bistroa je… ne znam što da ti kažem! Ona koja se nama sviđa. Moglo bi se reći da je u velikoj mjeri kantautorska, ali ne skroz… ima tu svega pomalo. Dašak elektronike. Zrno funka. Izleti u bizarno. Ima svega, osim kompromisa.
Što je i tko Zvonka Obajdin mimo klavira, gitare i svoje autorske glazbe?
Zvonka Obajdin: Uopće ne kužim pitanje :). Kaj da ti kažem? Prije sto godina diplomirala sam matematiku, radim u uredu, imam odraslu djecu. Volim kuhat i ić’ na pank koncerte. Imam crvenu kosu. Jel’ me ovo sad dovoljno opisuje?
Obzirom da si startala aktivnim kantautorskim radom i javnim izlaganjem sebe. Koliko je to oslobađajući a koliko opasan proces verbalnog striptiza (naravno ako se daješ bez kočnica)?
Zvonka Obajdin: Oslobađajući je, jer iskreno popričaš sam sa sobom. Nisam svjesna nekih opasnosti u njemu. Misliš da bi mi netko mogao nauditi zato je ne skrivam nešto od sebe? To mi se još nije dogodilo niti si baš ne mogu predočiti kako bi se to odvilo. Meni je taj proces pisanja fenomenalan i ljekovit.
A zbog koga ili čega si se prihvatila autorstva u glazbenom obliku uopće?
Zvonka Obajdin: Zbog jednog probisvijeta. Šalim se… prihvatila sam se jer sam to oduvijek imala u sebi, ali sam se godinama sputavala misleći da nisam dovoljno dobra, da sam prestara, da ovo, da ono.
Zapravo sam se dovela u prilično jadno stanje na taj način, u neku zombi fazu životnog nezadovoljstva. Onda sam upoznala neke ljude koji su me počeli uvjeravati da možda ipak ima nekog talenta u meni, pa sam na kraju jednog dana ipak rekla – Fuck it! Ja sam glazbenica! – i krenula. Gitaru sam počela vježbati negdje oko trideset i pete, i pisati pjesme također. Kad sam jednom počela, odjednom sam osjetila koliko mi to prirodno dolazi i kakvo mi divno ispunjenje pruža.
Sad mi je zapravo nezamislivo da sam ikad živjela drugačije.
Taj novi procvat domaće unplugged scene. Kakav je tvoj osvrt na trenutak? Je li to nešto smisleno ili slučajno? Izviranje autora slične provinijencije?
Zvonka Obajdin: Ne znam. Nema samo unplugged scena procvat… Kaj nema i stonerska scena isto bogatu ponudu trenutno? Ne pratim toliko. Nemam s čime usporediti. Stvarno ne znam. Valjda kad se prvih nekolicina probila, ostalima je bilo lakše jer su se i sami doživljavali ozbiljnije, a i klubovi, portali i ostali kojima se mi kao glazbenici obraćamo kad tražimo neki put do publike, su počeli više pažnje obraćati na nas.
Ima nešto i u tome da kada radiš unplugged, možeš napraviti puno toga i sam – snimiti se doma, pustiti snimku na internet, promovirati se sam… S bendom je malo kompliciranije. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
