28 autora, 28 priča – nastavak zbirke priča ‘Zvučni zid’ nudi još jedan rokerski obračun sa svima. No nisu svi autori na megdan izašli s podmazanim pucaljkama.
Nakon toga slijede puno bolji momenti „Vinilnih priča“, pogotovo oni proživljeni koji puno bolje korespondiraju s čitateljem. Trenutke osobnih borbi u našoj krutoj, zaostaloj i siromašnoj sredini briljantno su dočarala i imena koja se ne bave profesionalno spisateljstvom. U prvome redu tu je nekadašnji član KUD Idijota Nenad Marjanović Fric koji je bez imalo zadrške dočarao situaciju kad roker osjeća breme galijota i kad mora djelovati kao roker pa makar i protiv rocka, zatim redatelj Pjer Žalica koji je kroz sudbinu „Buce Šlafroka“ opisao trenutak kad je u Sarajevo došao rock and roll. Ognjen Sviličić je vjerojatno prvi u povijesti geografski i povijesno iznio definiciju zašto je u osamdesetima bila teška ljubav između Splita i punka, dok je Krešimir Mišak na kartu nekadašnjih glavnih okupljališta upisao prostor Atrija u zagrebačkoj Teslinoj ulici, a čak je i Srđan Gojković Gile plastično dočarao rokersku nirvanu kroz spoj marihuane i Stonesa.
Najsnažnije šamaranje društva i ovdašnjeg stanja svijesti učinio je Goran Gerovac u „Božićnoj priči Srđana Gojkovića“. To je pravi mali književni „Vulgar Display Of Power“. Snažnim naturalističkim scenama u kojima sve ono što predstavlja užitak se pretvara u mučninu, Gerovac poput kakvog suludog glazbenog producenta koji diže potenciometre „u crveno“ i stvara glasni distorzirani zvuk ili pak Johnnyja Rottena koji vrišti „No Future“ pokazuje srednji prst malograđanskom mulju u kojem se valja većina.
Borivoj Radaković i Mario Brkljačić idu u sličnom smjeru. U Radakovićevoj priči „Kajgod blues starog rokera“ omča primitivizma davi intelektualno biće, istiskuje razum i hrani anksioznost i ludilo. Borba je slična onoj koju vodi Winston Smith, junak Orwellove distopijske fikcije„1984“. Brkljačić pak svog „Winstona Smitha“ prikazuje nakon dugogodišnjeg procesa ispiranja u kojem od negdašnjeg punokrvnog rokera nije ostalo ništa doli samo ruke koje obavljanjem prostih mehaničkih funkcija održavaju tijelo glavnog lika na životu.
Goran Tribuson je u „Blonde On Blonde“ standardno kvalitetan – još jedna kapljica u moru primjera koji dokazuju njegovu spisateljsku veličinu. Aleksandar Dragaš na vidjelo je još jednom iznio svoje Sveto trojstvo koje mu je odredilo život, nešto kao: U ime Joea Strummera, Brucea Springsteena i Gajnica, Amen.
Prisutnost stranih autora, osim što ide u prilog uredniku izdanja, dobar je marker u uočavanju razlika između društvenih okolnosti koje nas tako snažno razdvajaju od Zapada. Kod nas je rock nešto što kao u „Groundhog Dayu“ svaki dan iznova gubi bitku po istom scenariju od trenutka svoje pojave. Uvijek ga nadglasava neki domaći kič i primitivizam koji stalno mijenja vanjštinu. Rock je stranac kojeg ognjištarski mentalitet trpi kao nekog stranog ugnjetavača. Nešto što se i dalje neudomaćuje čak i kad povremeno uđe u modu, i na kraju krajeva nešto što je u ovdašnjem vječitom siromaštvu (ako se uspoređujemo sa zapadom) tražilio prilične novčane izdatke. Vjerojatno zbog toga našem društvu kultura nikad nije postala masovna potreba, već nešto na što se gleda kao luksuz i hir osamljenih pojedinaca.
Iz pera ovdje zastupljenih stranih autora; Hugha Cornwella, Leslieja Woodheada, Kirka Francisa i Bena Jaffe osjetno je pak da je rock pobijedio. U njihovim sredinama to je odavno dio opće kulture, a oni su ostvareni pojedinci koji i dalje aktivno okreću taj kotač. Njihove priče i sjećanja nose osjećaj blagoslova što su kao klinci osjetili poziv i postali protagonisti nečeg tako velikog i važnog kao što je rock. A Spomenuti stranci nipošto nisu prva nacionalna liga.
Kod nas pak i ovakvo izdanje „pisane glazbe“ za koje se sa sigurnošću ne zna je li služe udovoljavanju želje više-manje uskog kruga domaćih zaljubljenika u rock ili imaju prosvjetiteljsku vrijednost i dalje je u sferi sporadičnih ostavljanja tragova o postojanju rocka na ovim prostorima u mentalnom, a ne samo glazbenom obliku, čak i kad je u to uključena domaća rock krema i prvoborci.
„Zvučni zid II – Vinilne priče“ pruža dovoljno širine, solidnu dozu informacija, a može ga se uvjetno svrstati i u zabavno štivo koja se s lakoćom čita na plaži s nogama u moru, dakle u periodu masovne dokolice kad se kod nas najviše konzumira pisana forma.
Tješi i podatak s početka da je prvo izdanje „Zvučnog zida“ bilo hit kolika god bile male domaće naklade.
Obzirom da rock teško dolazi do kruga ognjišta, možda u obliku knjige dođe lakše. Samo da ne posluži za potpalu.
(220 str., Menart, 2011.)
Saznajte više:
Radakovićev pankerski zvučni zid na promociji knjige
‘Zvučni zid II: Vinilne priče’ – Kad rock and roll postane religija
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
